Art-kino Metropolis, Zagreb: serijal Profesor Baltazar
Piše: Katarina Marić
Maštovitošću i pozitivnom energijom, a u prvome redu jer istinski želi pomoći, Profesor Baltazar uvijek uspijeva riješiti probleme svojih sugrađana iz šarenoga Baltazargrada, poput pravog dobrog duha grada. Kultni status taj je crtić postigao i zbog svojih ideja o nenasilju i specifičnom, posvemašnje baltazarskom načinu rješavanja nedoumica – edukativnom ali ne neprimjereno didaktičnom ...pročitajte cijeli tekst...
Siromaštvo duše socijalno-dramski je upotpunjeno opipljivim siromaštvom. Ono što se Matanićevoj Majci asfalta može prigovoriti jest scenaristička nepouzdanost, pa i neuvjerljivost. Kraj s guranjem automobila zanimljiv je, ali nejasne simbolike. I neke druge dramaturške elipse narušavaju jasnoću priče. Dakle, scenaristički je posao ostao u znatnom nesrazmjeru sa sugestivnim ozračjem ...pročitajte cijeli tekst...
Šuma summarum primarno je alegorija. Ispod oblande crnohumorne, bizarne, horor-komedije krije se socijalna žaoka koja film čini baš političkim. Upravo u ovome vidim i univerzalnost Vitezove društvene kritike. Jer, iako namah osvaja svojom dinamičkom režijom i minucioznom karakterizacijom velikog broja likova, film mi se čini još važnijim, ponajprije zbog te svoje dimenzije ...pročitajte cijeli tekst...
Film nesporno nudi nekoliko vrlo duhovitih, komički uspjelih sekvenci. Posebice se može reći da su to dijalozi koji uspjelo skidaju lokalni mentalitet. No, već u prelasku na razinu tjelesnog grotesknost guši duhovitost. Predvidljiva dramaturgija, zapravo i komediji oduzima zanimljivost. Pitoresknost cjelokupnog dojma najviše ističe već poslovično odlični Rade Šerbedžija ...pročitajte cijeli tekst...
57. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17.-24. srpnja, 2010: 2 sunčana dana, red. Ognjen Sviličić
Piše: Janko Heidl
Nemalo pohvala zavrjeđuje osobito domišljato izvedeno postignuće potpuno prirodnog smještaja međunarodne glumačke ekipe u hrvatsko okružje (Velebit) pri čemu se – jer glavni su junaci stranci i u filmu se pretežno govori engleskim jezikom – može dogoditi da zaboravite kako je riječ o hrvatskom filmu i pomislite kako gledate solidan mali zapadnoeuropski celuloidni proizvod ...pročitajte cijeli tekst...
57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja, 2010: Majka asfalta, red. Dalibor Matanić
Piše: Janko Heidl
U vještim redateljskim rukama, a Matanić je dokazao da su njegove takve, minimalistički koncept ne bi smio biti prepreka temeljitijem raščlanjivanju onoga čime se film bavi. Tek usporedbe radi, i zadržavajući se u hrvatskoj kinematografiji, prisjetimo se kako je Tomislav Radić u klasiku Živa istina uz minimalističkiji pristup dojmljivo oslikao i osobnost junakinje i društvene okolnosti mjesta i vremena u kojem živi ...pročitajte cijeli tekst...
57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Ostavljeni, red. Adis Bakrač
Piše: Janko Heidl
Riječ je o korektnom, ali neinventivnom pričanju priče nastanjene stereotipnim likovima i opterećenom zahrđalom staromodnošću scenarija i redateljske obrade koja živne tek mjestimično, u trenucima kada se odvaži na poetično-stiliziranu interpretaciju, primjerice u uvodnom prizoru poroda. Mnogo se toga, među ostalim i gluma Mire Furlan, čini drvenim, usiljenim i nespretnim ...pročitajte cijeli tekst...
57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Predstava, red. Dan Oki
Piše: Janko Heidl
Iako prilično usporena, Predstava uspostavlja dobar ritam, ne gubi vrijeme na nepotrebne objašnjavalačke situacije. Osobitu pohvalu zavrjeđuje pažljiva, ali ne i nametljiva kompozicija kadrova (ravnatelj filmske fotografije je Raul Brzić), kao i njihova vizualna rječitost, a posebnu notu živosti filmu daju prizori s neodoljivo prirodnim nastupom dječaka vrtićkoga uzrasta Luke Jokića Sterlea ...pročitajte cijeli tekst...
57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja, 2010: Šuma summarum, red. Ivan Goran Vitez
Piše: Janko Heidl
Uočljivije vrline ambicioznog, zrelog i suverenog Vitezova cjelovečernjeg prvijenca jesu i nastupi petnaestak glumaca (Vilim Matula, Hana Hegedušić, Željko Konigsknecht, Nina Violić, Luka Petrušić, Đorđe Kukuljica, Ivan Glowatzky...) u gotovo ravnopravno važnim ulogama, nenametljivo funkcionalna glazba Hrvoja Štefotića te snimateljski rad Tamare Cesarec ...pročitajte cijeli tekst...
57. festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Sedamdeset i dva dana, red. Danilo Šerbedžija
Piše: Janko Heidl
Ambicija Sedamdeset i dva dana jest biti djelom koje će, uz ponešto tamnijih tonova, zabaviti i nasmijati publiku. U tome će najvjerojatnije i uspjeti, jer sazdana je mahom od vickasto-štosnih dosjetki i to uglavnom onakvih kakve smo navikli gledati u srpskim komedijama, od slojevitijih poput Tko to tamo peva ili Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana do površnije karikiranih Milana Jelića ...pročitajte cijeli tekst...
57. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Neke druge priče, red. Ivona Juka, Ana Maria Rossi, Ines Tanović, Marija Džidževa, Hanna Slak
Piše: Janko Heidl
Ostvaren bez ometajućih kvalitativnih oscilacija, omnibus osobito blista u tri točke, a to su Hrvatska priča Ivone Juke, Slovenska priča Hanne Slak i gluma Nine Violić u Bosanskohercegovačkoj priči Ines Tanović. Riječ je o iznadprosječno zadovoljavajuće ujednačenom omnibusu čiji se autori na zanimljive načine dotiču ili hvataju ukoštac s relevantnim temama i motivima ...pročitajte cijeli tekst...
57. Festival igranog filma u Puli, Pula, 10-24. srpnja, 2010: The Show Must Go On, red. Nevio Marasović
Piše: Janko Heidl
Uglavnom uspjelim spojem SF-a holivudskog niskoproračunskog tipa i dinamike brzog montažnog ritma novijih (američkih) televizijskih serija te inteligentnih poigravanja s bliskim nam aktualijama Marasović je ostvario šarmantan, razmjerno upečatljiv prvijenac koji odaje autora čije ambicije uključuju, ali i uvelike nadmašuju nastojanje za tzv. zabavljanjem publike. ...pročitajte cijeli tekst...
Je li Mustać uspješno debitirao u medijski najprestižnijoj domeni cjelovečernjeg igranog filma? Namah iskazano, i (više) jest i (manje) nije! Blizine su film koji ponajviše plijeni atmosferom. Naime, ozračje filma boje tek dvoje likova koji su (da li?) slučajno zajedno zatvoreni u kabini lifta. Stiješnjenost prostora, time i vizure, na neki način stješnjuje i gledatelja s likovima ...pročitajte cijeli tekst...
Kino Tuškanac: Kratki utorak, 20. travnja 2010. - Produkcija Factuma
Piše: Goran Ribarić
Projekcijom odličnih dokumentarnih filmova trojice mladih filmskih autora podsjeća koliko je bitno imati Kino Tuškanac i Art kino Croatia gdje možemo pogledati ove male dokumentarne bisere. Filmovi su toliko različiti i dobri, svaki za sebe, da je nemoguće odrediti boljega, što daje nadu u budućnost hrvatskog dokumentarnog filma ...pročitajte cijeli tekst...
19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Nagrađeni filmovi
Dobitnik Velike nagrade DHF za najbolji film prekrasni je Guliver svestranog umjetnika Zdenka Bašića – slojevita, snovita alegorija nastala kao promišljena, meditativna interpretacija na Swiftovu epizodu s Liliputancima, možda jest burtonovske začudne inspiracije (s rusko-japanskim primjesama), ali buja i treperi vlastitim unutrašnjim svjetlom ...pročitajte cijeli tekst...
19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Dokumentarni filmovi
Piše: Katarina Marić
Ono što je vidljivo u u ovogodišnjoj selekciji dokumentaraca jest šira lepeza obrađenih tema od inače prevladavajućih socijalnih. Intimnim pričama o pojedincima, angažirano ili promatrački, čistim ili liričnijim dokumentarističkim pristupom, domaći autori tako su se još jednom potvrdili umješnim potpisnicima reprodukcije zbilje ...pročitajte cijeli tekst...
19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Eksperimentalni filmovi
Piše: Katarina Marić
Najbolji eksperimentalni naslov, uz Sky Spirits te Trg / 20.stoljeće na filmu Hrvoja Juvančića, svakako je Arheo 29 Vladislava Kneževića. Vintaž auru postiže (potpomognut komornim scoreom Viktorije Čop) sepijastom kamerom, tek neznatno oživljavajući stare fotografije iz 1920-ih – ali dovoljno da prizove njihov nostalgičan, zamrznuti, sjetan život koji je pojelo vrijeme ...pročitajte cijeli tekst...
19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Animirani filmovi
Piše: Katarina Marić
Ponajbolji prikazani animirani naslov ovogodišnjih DHF je Guliver svestranog umjetnika i talentiranog ilustratora Zdenka Bašića – slojevita, snovita alegorija nastala kao autorova promišljena, meditativna interpretacija na Swiftovu epizodu s Liliputancima, možda jest burtonovske začudne inspiracije, ali buja i treperi vlastitim unutrašnjim svjetlom. ...pročitajte cijeli tekst...
19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Igrani filmovi (2)
Piše: Katarina Marić
Kinkachoo Daine Oniunas-Pusić među najzanimljivijim je prikazanim naslovima. Film kroz dva para ocrtava suvremeni problem (ne)komunikacije (prvi par korisnik se sporazumijeva govornim znakovima; a drugi je nositelj iščašena, ioneskovski fragmentarna verbalnog), kreirajući dramu gotovo skandinavskog, minimalističnog filmskog senzibiliteta ...pročitajte cijeli tekst...
19. Dani hrvatskog filma (6. - 11. travnja 2010.): Igrani filmovi (1)
Piše: Katarina Marić
Ponajbolji film prvoga igranofilmskog dana je Torta s čokoladom svestrane Doroteje Vučić, stilizirane visoke estetike, vizualno promišljene vrsne fotografije i posvemašnjeg retro-ugođaja à la Julie i Julia, s Mirjanom Karanović kao kuharicom koja nakon cjeloživotna kuhanja za brojnu obitelj kad ostane sama ne vidi smisla nastaviti dalje; a vjeru u život vraća joj briga za mladog beskućnika ...pročitajte cijeli tekst...
Autorica od Ane Begić i Bojane Gregorić-Vejzović nije uspjela izvući osobnost ni dobiti živopisnost filmskog lika. One se ne razlikuju previše od drugih kolegica koje se samo povremeno pojavljuju. U razgovorima s Doris Šarić Kukuljicom i Marijom Sekelez redateljici je uspjelo kamerom zabilježiti osjećaje u njihovim razmišljanjima o glumačkom poslu i vlastitim životima ...pročitajte cijeli tekst...
Kakav je, zapravo, Grlićev film? Je li to komedija, obiteljska drama, nostalgična erotska kino-literatura, vodvilj? Sve pomalo, ali bitno i ništa od svega toga. Pravi je problem filma nemogućnost empatije s njegovim dramsko-komičnim karakterima, jer oni nisu ni dramski ni komični. Kako taj redatelj zna uobličiti sižeje koji su sugestivniji, znamo iz njegovih kreativno najplodnijih osamdesetih ...pročitajte cijeli tekst...
Na putu je vrlo iskren i dobar film koji plijeni vizualnom i nadasve sadržajnom autorskom poetikom iskazanom suverenim vođenjem filmske pripovijesti i njezinih likova. Posebice plijeni glavni ženski lik Luna, koja vedrinom i životnom energijom, toplim bojama iscrtava vizualne konture ljubavne priče filma, ali i osebujno žensko pismo ispisano u cjelini ostvarenja ...pročitajte cijeli tekst...
Veličina teme smrti nije se uobličila u primjeren umjetnički iskaz. No, ne budimo prestrogi... Jurićev i Devićev film umnogome je dojmljiv. Vizualno je jezovit kroz mračne filtre fotografije Branka Linte, potresajući nas i doslovno kamerom iz ruke. Ona nas, pak, uvlači u subjektivan pogled nekog između bespomoćnih likova koji su doista psi rata ...pročitajte cijeli tekst...
Među pričama najdojmljivija je ona Milke i Ratke. Autorova simpatija/empatija sa protagonisticama vidljiva je u svakom kadru. Ratka odlazi i njihov je rastanak emotivni vrhunac filma. Ratkine suze djeluju doista uvjerljivo i nepriređeno te priznajem da su me doista dotakle. Puhovski je sjajnim dokumentarističkim nervom kamere uhvatio... ljubav! ...pročitajte cijeli tekst...
Maštovitošću i pozitivnom energijom, a u prvome redu jer istinski želi pomoći, Profesor Baltazar uvijek uspijeva riješiti probleme svojih sugrađana iz šarenoga Baltazargrada, poput pravog dobrog duha grada. Kultni status taj je crtić postigao i zbog svojih ideja o nenasilju i specifičnom, posvemašnje baltazarskom načinu rješavanja nedoumica – edukativnom ali ne neprimjereno didaktičnom 
Siromaštvo duše socijalno-dramski je upotpunjeno opipljivim siromaštvom. Ono što se Matanićevoj Majci asfalta može prigovoriti jest scenaristička nepouzdanost, pa i neuvjerljivost. Kraj s guranjem automobila zanimljiv je, ali nejasne simbolike. I neke druge dramaturške elipse narušavaju jasnoću priče. Dakle, scenaristički je posao ostao u znatnom nesrazmjeru sa sugestivnim ozračjem ...pročitajte cijeli tekst...
Šuma summarum primarno je alegorija. Ispod oblande crnohumorne, bizarne, horor-komedije krije se socijalna žaoka koja film čini baš političkim. Upravo u ovome vidim i univerzalnost Vitezove društvene kritike. Jer, iako namah osvaja svojom dinamičkom režijom i minucioznom karakterizacijom velikog broja likova, film mi se čini još važnijim, ponajprije zbog te svoje dimenzije 
Film nesporno nudi nekoliko vrlo duhovitih, komički uspjelih sekvenci. Posebice se može reći da su to dijalozi koji uspjelo skidaju lokalni mentalitet. No, već u prelasku na razinu tjelesnog grotesknost guši duhovitost. Predvidljiva dramaturgija, zapravo i komediji oduzima zanimljivost. Pitoresknost cjelokupnog dojma najviše ističe već poslovično odlični Rade Šerbedžija 
Nemalo pohvala zavrjeđuje osobito domišljato izvedeno postignuće potpuno prirodnog smještaja međunarodne glumačke ekipe u hrvatsko okružje (Velebit) pri čemu se – jer glavni su junaci stranci i u filmu se pretežno govori engleskim jezikom – može dogoditi da zaboravite kako je riječ o hrvatskom filmu i pomislite kako gledate solidan mali zapadnoeuropski celuloidni proizvod 
U vještim redateljskim rukama, a Matanić je dokazao da su njegove takve, minimalistički koncept ne bi smio biti prepreka temeljitijem raščlanjivanju onoga čime se film bavi. Tek usporedbe radi, i zadržavajući se u hrvatskoj kinematografiji, prisjetimo se kako je Tomislav Radić u klasiku Živa istina uz minimalističkiji pristup dojmljivo oslikao i osobnost junakinje i društvene okolnosti mjesta i vremena u kojem živi ...pročitajte cijeli tekst...
Riječ je o korektnom, ali neinventivnom pričanju priče nastanjene stereotipnim likovima i opterećenom zahrđalom staromodnošću scenarija i redateljske obrade koja živne tek mjestimično, u trenucima kada se odvaži na poetično-stiliziranu interpretaciju, primjerice u uvodnom prizoru poroda. Mnogo se toga, među ostalim i gluma Mire Furlan, čini drvenim, usiljenim i nespretnim 
Iako prilično usporena, Predstava uspostavlja dobar ritam, ne gubi vrijeme na nepotrebne objašnjavalačke situacije. Osobitu pohvalu zavrjeđuje pažljiva, ali ne i nametljiva kompozicija kadrova (ravnatelj filmske fotografije je Raul Brzić), kao i njihova vizualna rječitost, a posebnu notu živosti filmu daju prizori s neodoljivo prirodnim nastupom dječaka vrtićkoga uzrasta Luke Jokića Sterlea 
Uočljivije vrline ambicioznog, zrelog i suverenog Vitezova cjelovečernjeg prvijenca jesu i nastupi petnaestak glumaca (Vilim Matula, Hana Hegedušić, Željko Konigsknecht, Nina Violić, Luka Petrušić, Đorđe Kukuljica, Ivan Glowatzky...) u gotovo ravnopravno važnim ulogama, nenametljivo funkcionalna glazba Hrvoja Štefotića te snimateljski rad Tamare Cesarec 
Ambicija Sedamdeset i dva dana jest biti djelom koje će, uz ponešto tamnijih tonova, zabaviti i nasmijati publiku. U tome će najvjerojatnije i uspjeti, jer sazdana je mahom od vickasto-štosnih dosjetki i to uglavnom onakvih kakve smo navikli gledati u srpskim komedijama, od slojevitijih poput Tko to tamo peva ili Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana do površnije karikiranih Milana Jelića ...pročitajte cijeli tekst...
Ostvaren bez ometajućih kvalitativnih oscilacija, omnibus osobito blista u tri točke, a to su Hrvatska priča Ivone Juke, Slovenska priča Hanne Slak i gluma Nine Violić u Bosanskohercegovačkoj priči Ines Tanović. Riječ je o iznadprosječno zadovoljavajuće ujednačenom omnibusu čiji se autori na zanimljive načine dotiču ili hvataju ukoštac s relevantnim temama i motivima 
Uglavnom uspjelim spojem SF-a holivudskog niskoproračunskog tipa i dinamike brzog montažnog ritma novijih (američkih) televizijskih serija te inteligentnih poigravanja s bliskim nam aktualijama Marasović je ostvario šarmantan, razmjerno upečatljiv prvijenac koji odaje autora čije ambicije uključuju, ali i uvelike nadmašuju nastojanje za tzv. zabavljanjem publike. 
Je li Mustać uspješno debitirao u medijski najprestižnijoj domeni cjelovečernjeg igranog filma? Namah iskazano, i (više) jest i (manje) nije! Blizine su film koji ponajviše plijeni atmosferom. Naime, ozračje filma boje tek dvoje likova koji su (da li?) slučajno zajedno zatvoreni u kabini lifta. Stiješnjenost prostora, time i vizure, na neki način stješnjuje i gledatelja s likovima ...pročitajte cijeli tekst...
Projekcijom odličnih dokumentarnih filmova trojice mladih filmskih autora podsjeća koliko je bitno imati Kino Tuškanac i Art kino Croatia gdje možemo pogledati ove male dokumentarne bisere. Filmovi su toliko različiti i dobri, svaki za sebe, da je nemoguće odrediti boljega, što daje nadu u budućnost hrvatskog dokumentarnog filma ...pročitajte cijeli tekst...
Dobitnik Velike nagrade DHF za najbolji film prekrasni je Guliver svestranog umjetnika Zdenka Bašića – slojevita, snovita alegorija nastala kao promišljena, meditativna interpretacija na Swiftovu epizodu s Liliputancima, možda jest burtonovske začudne inspiracije (s rusko-japanskim primjesama), ali buja i treperi vlastitim unutrašnjim svjetlom ...pročitajte cijeli tekst...
Ono što je vidljivo u u ovogodišnjoj selekciji dokumentaraca jest šira lepeza obrađenih tema od inače prevladavajućih socijalnih. Intimnim pričama o pojedincima, angažirano ili promatrački, čistim ili liričnijim dokumentarističkim pristupom, domaći autori tako su se još jednom potvrdili umješnim potpisnicima reprodukcije zbilje 
Najbolji eksperimentalni naslov, uz Sky Spirits te Trg / 20.stoljeće na filmu Hrvoja Juvančića, svakako je Arheo 29 Vladislava Kneževića. Vintaž auru postiže (potpomognut komornim scoreom Viktorije Čop) sepijastom kamerom, tek neznatno oživljavajući stare fotografije iz 1920-ih – ali dovoljno da prizove njihov nostalgičan, zamrznuti, sjetan život koji je pojelo vrijeme ...pročitajte cijeli tekst...
Ponajbolji prikazani animirani naslov ovogodišnjih DHF je Guliver svestranog umjetnika i talentiranog ilustratora Zdenka Bašića – slojevita, snovita alegorija nastala kao autorova promišljena, meditativna interpretacija na Swiftovu epizodu s Liliputancima, možda jest burtonovske začudne inspiracije, ali buja i treperi vlastitim unutrašnjim svjetlom. ...pročitajte cijeli tekst...
Kinkachoo Daine Oniunas-Pusić među najzanimljivijim je prikazanim naslovima. Film kroz dva para ocrtava suvremeni problem (ne)komunikacije (prvi par korisnik se sporazumijeva govornim znakovima; a drugi je nositelj iščašena, ioneskovski fragmentarna verbalnog), kreirajući dramu gotovo skandinavskog, minimalističnog filmskog senzibiliteta ...pročitajte cijeli tekst...
Ponajbolji film prvoga igranofilmskog dana je Torta s čokoladom svestrane Doroteje Vučić, stilizirane visoke estetike, vizualno promišljene vrsne fotografije i posvemašnjeg retro-ugođaja à la Julie i Julia, s Mirjanom Karanović kao kuharicom koja nakon cjeloživotna kuhanja za brojnu obitelj kad ostane sama ne vidi smisla nastaviti dalje; a vjeru u život vraća joj briga za mladog beskućnika ...pročitajte cijeli tekst...
Autorica od Ane Begić i Bojane Gregorić-Vejzović nije uspjela izvući osobnost ni dobiti živopisnost filmskog lika. One se ne razlikuju previše od drugih kolegica koje se samo povremeno pojavljuju. U razgovorima s Doris Šarić Kukuljicom i Marijom Sekelez redateljici je uspjelo kamerom zabilježiti osjećaje u njihovim razmišljanjima o glumačkom poslu i vlastitim životima ...pročitajte cijeli tekst...
Kakav je, zapravo, Grlićev film? Je li to komedija, obiteljska drama, nostalgična erotska kino-literatura, vodvilj? Sve pomalo, ali bitno i ništa od svega toga. Pravi je problem filma nemogućnost empatije s njegovim dramsko-komičnim karakterima, jer oni nisu ni dramski ni komični. Kako taj redatelj zna uobličiti sižeje koji su sugestivniji, znamo iz njegovih kreativno najplodnijih osamdesetih 
Na putu je vrlo iskren i dobar film koji plijeni vizualnom i nadasve sadržajnom autorskom poetikom iskazanom suverenim vođenjem filmske pripovijesti i njezinih likova. Posebice plijeni glavni ženski lik Luna, koja vedrinom i životnom energijom, toplim bojama iscrtava vizualne konture ljubavne priče filma, ali i osebujno žensko pismo ispisano u cjelini ostvarenja ...pročitajte cijeli tekst...
Veličina teme smrti nije se uobličila u primjeren umjetnički iskaz. No, ne budimo prestrogi... Jurićev i Devićev film umnogome je dojmljiv. Vizualno je jezovit kroz mračne filtre fotografije Branka Linte, potresajući nas i doslovno kamerom iz ruke. Ona nas, pak, uvlači u subjektivan pogled nekog između bespomoćnih likova koji su doista psi rata 
Među pričama najdojmljivija je ona Milke i Ratke. Autorova simpatija/empatija sa protagonisticama vidljiva je u svakom kadru. Ratka odlazi i njihov je rastanak emotivni vrhunac filma. Ratkine suze djeluju doista uvjerljivo i nepriređeno te priznajem da su me doista dotakle. Puhovski je sjajnim dokumentarističkim nervom kamere uhvatio... ljubav! ...pročitajte cijeli tekst...