Inteligentni ali neobični, inventivni i nekonvencionalni te komercijalnom i prvolopštaškom nepodložni protagonisti uvijek su bili zaštitni znak Pixarovih animiranaca (igračke u trima Pričama o igračkama, štakor-kuhar u Juhu-hu, starac-udovac u Nebesima, odbačeni robot u Wall-eju, bojažljiva riba u Potrazi za Nemom, antropomorfizirane dječje noćne more u Čudovištima iz ormara), a niz je uspješno nastavljen groundbreaking odlukom da u svom najnovijem uratku glavnu rolu namijene ne samo jednom ženskom liku – drskoj (i pomalo razmaženoj), neustrašivoj srednjovjekovnoj princezi Meridi, nego ujedno i da je zakinu za princeze nerazdvojiv pojam – romansu. Merida tako debelo dekonstruira paradigmu ljupke i krotke diznijevske kraljevne, ne samo svojim buntovnim karakterom (natruhe kojeg se, doduše, mogu pronaći u Jasmini iz Aladina i Matovilki iz Vrlo zapetljane priče) nego i središnjim svojim odnosom – umjesto kraljevića, tu je – majka (diznijevke su mahom siročad).
Meridina borba za osobnu nezavisnost a tek potom i osobno sazrijevanje, tako, pomalo nesklapno ali nevjerojatno detaljiziranom ljepotom vizualnog (i inteligentnim izborom i inkorporacijom ominoznih, i prigodno škotskih folklornih bića Will-o'-the Wispa / Plamenih krijesaca / Ignis fatuusa u radnju) film lomi na dva dijela – pri čemu onaj drugi, animalnim metamorfoziranjem majke, postaje bliži indijanskom moralitetu Legenda o medvjedu negoli vjerojatnim uzorima – predajnim bajkama Bijeli medvjed car Valemon ili Istočno od sunca, zapadno od mjeseca odnosno Grimmove Snjeguljice i Ružice. No u pisanim je predlošcima uvijek riječ o medvjedima (začaranim prinčevima), a ovdje preobrazbom nastaje medvjedica (kraljica); čime svakako asocira na keltsku she-bear božicu Artio (zaštitnicu borbenog, divljeg, obilnog, mjesečno-noćnog i, svakako ženskog).
Time lik majke postaje svojevrsna personifikacija iskonske elementarne snage jer u svom novom obličju odgovara nagonima i početnim fazama razvoja općenito (a medvjed, kao član mjesečeve hijerofanije, aspektira ktonsko nesvjesno ali i samu Majku-zemlju) – dakle, ima moć u interakciji sa kćerkom izazvati kako opasna nazadovanja, jednako tako i progresivni razvoj. Film na taj način postavljene smjernice narativno raspleće spretno i s emotivnim nabojem, iako možda ne i s očekivanom inovativnošću; ali još uvijek donosi odlično zaokružene, kompleksne likove i odnose; pri čemu se to posebno odnosi na naslovnu junakinju – nedvojbenog senzibiliteta iz 21. stoljeća. Animirana medijevalna kraljevna time postaje neki novi role-model za suvremene djevojčice, a lako bi mogla dobiti i svoj celuloidni nastavak.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 28. listopada 2012.
