Potpuni poraz društvenih sustava

18. Festival mediteranskog filma Split, 12. – 21. 6. 2025.: Il ragazzo dai pantaloni rosa, red. Margherita Ferri, Italija, 2024.

• 

  U užem izboru najgledanijih filmskih žanrova uz crne komedije uvijek su visoko pozicionirane i biografske drame. Sjedinjenjem društveno-povijesnih okolnosti s egzistencijom pojedinca kao dijela sustava u filmskoj naraciji, ostvaruje se i kompleksniji uvid u životno trajanje istaknuta protagonista.

  Andrea Spezzacatena talijanski je tinejdžer koji je sebi oduzeo život 2012. godine zbog vršnjačkoga nasilja, dan nakon uobičajeno vedre proslave svojega 15. rođendana po redu, provedena u lunaparku s užom i širom obitelji, koju će nakon nemila događaja ostaviti shrvanom i s mnogim upitnicima u trajnoj gorčini. Trebalo je proći cijelo desetljeće da bi majka preminuloga dječaka, Teresa Manes, ustupila svoju potresnu knjigu o sinu Andrei (koja je u međuvremenu ostvarila enormnu tiražu) filmskim umjetnicima – Robertu Proi i Margheriti Ferri, dvojcu zaslužnome za pronošenje istine o svim opasnostima vršnjačkoga nasilja udružena sa sve prominentnijim cyberbullyingom.

  Iako je riječ o mainstreamskoj, društveno-angažiranoj režiji, Dječaka u ružičastim hlačama odlikuje prvenstveno lijep, odmjeren i suptilno ispričan ton tinejdžerske biografije koja započinje anđeoskim Andreinim obraćanjem s rajskih livada, čime se direktno gledatelja uvlači u odmotavanje jednoga životnoga klupka koje se od samih početaka ni po čemu ne razlikuje od uobičajenoga građanskog života ostalih suvremenih talijanskih obitelji.  Andreinu svakodnevicu suživljeno i empatično iznosi mladi glumac Samuele Carrino, uistinu prirodno, bez trunke kakva preglumljavanja, utjelovljujući lik hipersenzibilna i intelektualno znatiželjna tinejdžera, posebno prisna s nježnom i brižnom majkom čiji lik sugestivnom i temperamentnom glumom briljantno kreira iskusna Claudia Pandolfi.

  

  Za ostatak glumačke postave (Corrado Fortuna kao ponešto neurastenični ali dobronamjerni otac, Andrea Arru kao problematični Christian i Sara Ciocca u ulozi odane Andreine prijateljice) također se može ustvrditi kako su odigrali svoje role u skladu s težinom karakterne profilacije, k tome su i krajnje srčano mnoge uznemirujuće aspekte Andreina odrastanja dočarali i svojom pojavom na filmskom platnu.

  Film Margherite Ferri induktivno i slikovito progovara o trima fenomenima: biološkom nasljeđu pojedinca, obiteljskom kontekstu i odgojno-obrazovnom sustavu. Optika koja ih sve pouzdano povezuje, iščitavajući ih na odgovarajući način, duboko je duhovne naravi. Skladni audiovizualni segmenti u filmu nenametljivo razotkrivaju Andreu kao gotovo rođena altruista, pomalo nesigurna i stidljiva, koji potiskuje vlastito nezadovoljstvo zbog narušena bračnog sklada svojih roditelja, oboje vođenih jakim egom i nespremnih na spasonosno trpljenje kojim bi sačuvali obiteljsko zajedništvo. Rušenjem jednog ideala, u Andreinoj se duši stvara rascjep koji će postati podlogom za čeznutljivo privlačenje pozornosti i dokazivanje drugome samo kako bi zadržao svoj ideal bezuvjetne ljubavi.

  Pristupačna Sara, otvorena tinejdžerskog srca za svoga prijatelja, i zavodljivo evazivni Christian, inače loš đak ali majstor manipulativna ponašanja kako bi došao do cilja, dva su pola između kojih Andrea pokušava zaboraviti lom u svojoj duši. I životni i filmski zaplet komplicira se, dakako, činjenicom što je i razredni mangup Christian dijete rastavljenih roditelja, samo što se njegov lom usmjerio na sadističku stazu. Diskretnim režijskim rješenjima otvara se tako mogućnost da se na korijene Andreine ovisničke navezanosti (koja uključuje i potrebu za fizičkom blizinom) na Christianov lik pogleda i iz hagioterapeutskoga kuta, s kojim je i opservacija pojave zla u tom mladom biću racionalno pojmljena, jednako kao i zavodljivi fenomen psihologije mase koja rezultira razapinjanjem nevinoga.

  

  Mnoge se devijacije i greške događaju međutim nesvjesno: i roditelji su nečija djeca, i oni vuku breme svojih rana iz djetinjstva, stoga i pogled na njihove odnose s vlastitom djecom i dinamiku razvoja istih nikada ne treba osuđivački usmjeravati. Goruća je tema u filmu ipak nešto drugo, a ona je bolest modernoga doba: osvajanje virtualnih prostora u kojima intima postaje ekstima, a pojedinac, medijski nedovoljno pismen ili pak samo lakovjerno zaigran, nečiji joystick ili nerijetko i poligon za odlaganje smeća. U silnoj želji da potvrdi svoju pripadnost muškome razrednome klanu, koji dakako predvodi šarmantni Christian, u jednome trenutku i zaštitnički nastrojen prema Andrei čije je znakovito zaneseno pogledavanje i sam registrirao ali mu se nije predao, Andrea će se uspjeti nagovoriti da na tulum dođe odjeven kao kraljica noći i bude tobože solidaran s ostatkom ekipe.

  Izrugivanje zbog ružičastih hlača koje je odvažno odijevao u školu, prema užasnu scenariju koji će uslijediti tek je blagi povjetarac s kojim se pametni Andrea uz Sarinu potporu i znao nositi. Najdramatičniji trenutak pokušaja tinejdžerske socijalizacije, koja završava ritualnim kamenovanjem zbog različitosti, filmskim je jezikom predočena s puno okrutnosti na jednoj strani i s neizmjernom boli, tugom i zaprepaštenošću na drugoj, žrtvenoj strani. Je li slika razularene i pobješnjele skupine mladih u naletu nezamislive agresije prema dobrohotnu pojedincu ujedno i slika najvećega poraza društvenih sustava ogrnutih velom liberalne demokracije, jedno je od temeljnih pitanja i znakova vremena izvađenih iz Pandorine kutije novomilenijskoga svijeta ogrezla u duhovnoj krizi i krizi identiteta.

  O misteriju zla pisali su mnogi teoretičari i duhovni vođe. Jedan od njih, Terry Eagleton, u svojoj knjizi O zlu konstatira primjerice kako je Zlo oblik kozmičke mrzovolje i kao takvo ravnoteža Dobru u svemiru, drugi, Hrvat, Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije, modela duhovnoga zdravlja, u istoimenoj knjizi ohrabrujuće govori o pastoralnome radu sa zavedenima zlom i uspješnim rezultatima koji bivaju okrunjeni istinskim obraćenjima.

  

  Na početku filma Andrein pitijski glas spominje odrasloga Christiana, narušene fizičke ljepote sa 20 kilograma viška, apatičnog i bez posla. Pitanje koje divlja filmskim zrakom krišom iznosi na tapet i manjkavosti odgojno-obrazovnog sustava u Italiji (koji, dakako, lako postaje i sinegdohom suvremene škole): puno rada, reda, više-manje discipline, ali nigdje pedagogije koja bi se usmjerila pojedincu i njegovim potrebama. Dvije su filmske sekvence o Andreinu školovanju simptomatično prispodobljene: pisani ukor zbog obična verbalna nestašluka u obliku sočna vulgarizma i praktički nereakcija škole na vidljivo fizičko zlostavljanje kojemu je bio izložen na školskom hodniku. Zaludu učenički zborovi zajedništva, glasovno usklađenih duhovnih napjeva koji će i papu razgaliti, kad nadređeni koji ih vode unutar njih samih ne razabiru rastuće opasnosti. Kao da su i pastiri suvremenoga doba, koji su pozivom uključeni u školski sustav, pozaspali i zaboravili na bdijenje i dulji razgovor. Svijet je odraslih ozbiljno obolio od taštine, a svi društveni sustavi olako mašu bijelom zastavicom nezaustavljivoj hipokriziji. Andrea Spezzacatena, tinejdžer s dušom sveca koju su dokrajčila izrugivanja razrednih prijatelja na posebno otvorenom Facebook profilu za dječaka s ružičastim hlačama, zavio je u crno svoju obitelj preranim odlaskom, istovremeno stisnuvši pauzu na život svima onima koji su nad njegovom tragičnom sudbinom odgovorno i savjesno kontemplirali.

  Zbog osjetljivosti sadržaja filma režijski je, očekivano, zaobiđen najintenzivniji trenutak duševne boli u samotnjački očajnoj namjeri jednog mladog života, koji je samo snivao o svom mjestu pod suncem, da si prikrati muke. Ostaju kadrovi razdraganoga Andree u trenutku dok otpuhuje svjećice za sretan prelazak na onaj svijet čijim će stazama kročiti slobodan, svoj i miran. Ali ostaje i trajna zapitanost nad tragičnom sudbinom maloljetnika čiji je odlazak s ovoga svijeta preobrazio mnogu školsku, ali i obiteljsku zbilju.

  

  Il ragazzo dai pantaloni rosa sigurno ulazi u uži izbor filmova s početka milenija (uz dramu Small Things Like These Tima Melantsa iz 2024. što progovara o tzv. Magdalenskim praonicama) koji su neviđenim uspjehom i popularnošću uspjeli senzibilizirati javnost za skrivene teme, one koje prolaze ispod radara društvenoga nadzora.

  U cjelini gledano, inteligentno napisani scenarij Roberta Proie, naslonjen na potresnu knjigu Terese Manes, kao da se sljubio s klasičnom i odmjerenom režijom Margherite Ferri koja razotkriva segmente koje je trebalo objelodaniti u interesu cijeloga društva, a diskretno zaklanja one segmente koji u svakodnevici svakoga čovjeka trebaju ostati u nepovredivoj privatnosti. Varietas delectat! mudrost je antičkoga čovjeka koja se, nažalost, puževim korakom oživotvoruje u suvremenim kulturama i pripadajućim društvenim sustavima – ili je posrijedi teror većine nad manjinom ili revoltirani teror manjine nad većinom. Dječak u ružičastim hlačama kao filmski svjetionik, lišen bilo kakva ideološka okvira, razotkriva krhkost čovjekova života u uvjetima nezdrave društvene klime, bivajući smjerokazom za zrelije društvo.

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 30. srpnja 2025.

Piše:

Vesna
Aralica