Neuništivi bard američkog filma

Barski pjevač (Honkytonk Man), red. Clint Eastwood, SAD, 1982.

• Nedavno je veliki glumac i redatelj, vremešni 95-godišnji Clint Eastwood, imao rođendan i došao na petoljetku do stotke. Kako nam se taj šutljivi i mrzovoljni bard vesterna i suptilnih prikaza američke provincijske svakodnevice u raznim žanrovima čini neuništiv i besmrtan, tako i vjerujemo da će petoljetka brzo proći i da će Clint osvanuti kao stogodišnjak.

  Isprva glumac u beznačajnim serijama i TV-projektima, Clint dobiva priliku života u seriji Grubijan (Rawhide) koja ga lansira u Italiju, gdje počinje snimati kaubojce neobično nazvane špageti-vesterni zbog države proizvodnje. Antologijska trilogija Dolari ili Bezimeni iz 1960-ih u režiji oca špageti-vesterna Sergija Leonea (Za šaku dolara, Za nekoliko dolara više i Dobar, loš, zao) redefinirala je američki žanr vesterna (kuriozitet je da je redefiniciju izvršio Talijan koji nije govorio engleski niti ikada bio u SAD-u, no bio je iznimno upućen u priče s Divljeg zapada) uz grandiozne glazbene scoreove redateljevog prijatelja iz škole, slavnog Ennia Morriconea.

  Leoneovi kauboji u izvedbi Eastwooda i Wallacha poticani su emocijom a ne toliko moralnom odgovornošću; oni su prljavi, prašnjavi i zaraslih brada, potpuno uvjerljivi i neušminkano autentični. Revolucija u snimanju vesterna dovela je i Leonea i Eastwooda do statusa velikih zvijezda. Leone je još snimio grandiozni spektakl i meditaciju o Divljem zapadu Bilo jednom na Divljem zapadu te remek-djelo Bilo jednom u Americi o židovskim gangsterima s početka 20. stoljeća. Razočaran slabim prijemom od strane producenata podosta skraćenog zadnjeg filma (Bilo jednom u Americi srezan je sa spektakularnih uvjerljivih 4,5 sata na tek više od 2 sata) umro je 1989. od srčanog udara u 60. godini života.

  Ipak, Eastwoodova budućnost bijaše veličanstvenija i dugoročnija. Nakon špageti-vesterna utjelovio je američkog super-detektiva, ciničnog i problematičnog prljavog Harryja, no usporedno sa snimanjem serije mainstream naslova počeo je graditi suptilnu i finu redateljsku karijeru.

  

  U svojim redateljskim filmovima je uglavnom i glumio a najveće uspješnice su svakako Nepomirljivi, vestern o osveti iz 1992. s kojim osvaja Oscara za režiju i najbolji film, te Djevojka od milijun dolara, s kojim ponavlja isto 2004. godine.

  Uz te naslove valja napomenuti i Mostove okruga Madison u kojem Bezimeni uz Meryl  Streep postaje očarani i nježni ljubavnik, Gran Torino – sublimaciju svih njegovih uspješnih namćorastih likova – od Bezimenog preko Harryja do lika iz Nepomirljivih, te Mističnu rijeku o osveti, zlostavljanju te novim prilikama, u kojem Sean Penn dobiva Oscara za najbolju ulogu.

  Malo podcijenjeni no ipak dosta dobri filmovi su i njegova suradnja s Kevin Costnerom, film iz 1991. Savršeni svijet o odbjeglom robijašu koji se zbližava s dječakom taocem te i film o kojem ću sad pisati – Barski pjevač (Honkytonk man) iz 1982. godine.

  Barski pjevač je daleko od savršeno uvjerljivog filma; pomalo je u nekim dijelovima nalik crtanom filmu, dječjoj avanturi ili kakvom gegu. Ipak nepogrešivo stamena a opet nedohvatljivo nježna uloga Eastwooda te sjajna rola njegova biološkog sina Kylea – koji je sad veliki jazz-glazbenik, film čine jako pitkim, simpatično slatkim te neobično nostalgičnim uratkom kojeg morate voljeti.

  

  Barski pjevač priča o sredovječnom country pjevaču, alkoholičaru i kriminalcu koji putuje nastupiti na radijskom showu u Nashvilleu za vrijeme Velike depresije 1930-ih. On je smrtno bolestan od tuberkuloze ali i dalje pod groznicom pije, junači se i pljačka.

  Kad se udruži sa svojim nećakom koji ga prati na putu i čuva od problema (ponekad neuspješno) kreće prava pustolovina u maniri Toma Sawyera i Huckleberryja Finna, tih legendarnih junaka Marka Twaina, ali i tužna storija o prolaznosti ljudskog života i življenju u tada pomalo nehumanim i opasnim uvjetima.

  Kultne scene kada se Eastwood kupa u buretu vode i krene ga naganjati bik koji ga skoro ubode u stražnjicu, posjeta bordelu gdje maloljetni nećak gubi nevinost i izgovara „volim te“ prostitutki dok Eastwood veselo svira klavir, noćna krađa kokoši te razgovor s dvojicom nabrijanih policajaca od kojih je jedan simpatično glupast a drugi simpatično pokvaren te izvlačenje iz zatvora razbijanjem rešetki potpuno su u maniri Toma i Jerryja, već spomenutih Toma i Hucka, ali i Butcha i Sundencea ili Bonnie i Clydea.

  Ta posveta svim junačinama ili bolje rečeno antijunačinama svijeta koji nisu bili zli no pomalo očajni, dobiva drugi zamah kada se desi ona glazbena i suptilnija strana filma. Eastwoodov lik Red je glazbenik, country pjevač i svirač koji na kraju dobiva priliku snimiti album u čijem uspjehu ne može uživati jer je majka priroda svirepa i surova. Tek nakon smrti Red postaje slavan poput svih onih kultnih ali tragičnih likova o kojima smo slušali ali ih nismo znali.

  

  Simpatično uvjerljivu ulogu wannabe pjevačice ostvarila je još jedna nesretna glumica, Alexa Kenin – onu služavke lika Barryja Corbina, inače profi-varalice koji navlači Eastwooda. Karizmatični Corbin je ipak svoju ulogu karijere imao u TV-seriji iz 1990-ih Život na sjeveru gdje je glumio zajedljivog ali nježnog u srcu astronauta Mauricea. No vratimo se Kenin. Ta je mlada glumica u usponu još odglumila par uloga a ostala je zapamćena po zadnjoj u filmu  Lijepa u ružičastom, objavljenom nakon njezine prerane smrti u 23. godini.

  Eastwood je stameni junak ili antijunak – kakogod; ta američka svekolika pojava koja sve američko utjelovljuje ali i ne, taj čovjek u ponču i s pištoljem, beskrajno vitak, mrzovoljan i cinik, rijetka je figura među običnim smrtnicima. Kako je Chuck Norris u pop-kulturi antisinonim za mačo superjunaka, tako je Eastwood kao figura filma, pop-kulture i čak opće kulture potpuno sinonim za mačo junaka ali u onom neprenesenom nego doslovnom značenju. S njim će se rijetko tko sprdati kao sa sirotim Chuckom; on nije lijepi snagator upitnih kvaliteta poput onih drugih, on je spomenik amerikanštini što je ona prvotno nastojala i trebala biti. Pionir novih prostranstava, slobodan, neustrašiv, hladnokrvan, opet pomalo nježan kad ne očekujemo, bistar i uporan, u njegov mačo imidž ne sumnjamo.

  Možemo reći da je čovjek Eastwood itekako imenski značenjska institucija, dobitnik svih mogućih nagrada u filmu, kontroverza u privatnom životu i ženskar, otac sijaseta djece a s njim, senzibilnim muškarčinom, možemo usporediti tek rijetke, jednog Branda ili Newmana. No Eastwood nije samo glumac, on je posve uspješan redatelj i čovjek s vizijom. Ostvario je američki san potpuno i još poput nezaustavljive mašine grabi dalje. Rijetki su takvi.

  

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 9. kolovoza 2025.

Piše:

Ivana
Perić