Lica suvremenog horora

15. Fantastic Zagreb Film Festival, 26. lipnja – 6. srpnja 2025.: Đavolje srce (Saheul), red. Moon-Sub Hyun, Južna Koreja, 2024.; Proganjanje (El llanto), red. Pedro Martín-Calero, Španjolska, Argentina, 2024.

• 

  Iako ovogodišnji Fantastic Zagreb Film Festival nije iznjedrio pregnantnijih naslova poput vrsnih prošlogodišnjih: norveškog Život s nemrtvima (Håndtering av udøde, red. Thea Hvistendahl) i južnokorejskog Exuma (Pamyo, red. Jae-hyun Jang), te uz činjenicu da na radost svih zaljubljenika fantazije/horora/znanstvene fantastike u Hrvatskoj niču i neki novi festivalski projekti vezani i posvećeni upravo spekulativnoj fikciji – a koji se doduše tek trebaju dokazati (Avant-Garde Horror & Fantasy Film Festival (AGHFFF) u Novigradu, Fjaka u Sv. Filip i Jakovu), FZFF još uvijek zadržava snažnu poziciju pri prikazbi ovog zadnjih desetljeća nanovo procvala žanra i srodnih mu podžanrova.

  Na ovogodišnjem izdanju iznenađuje izostanak jačih recentnih naslova kao što su Frewaka, An Taibhse, Starve Acre ili The Severed Sun (svi redom mahom u rangu jako dobrih prošlogodišnjih Oddity i Des Teufels Bad) ili vrsnog visokobudžetnog Vrati mi je (Bring her back, red. Danny i Michael Philippou) no zato su prikazani svakako pažnje vrijedni Draga (Honey Bunch, red. Dusty Mancinelli, Madeleine Sims-Fewer), Ukleta cesta (Hallow Road, red. Babak Anvari), Đavolje srce (Saheul, red. Moon-Sub Hyun) i Proganjanje (El llanto, red. Pedro Martín-Calero) te se sam osvrt odnosi na dva potonja.

  

  O kvaliteti južnokorejske kinematografije suvišno je opširnije govoriti; o njihovom pak tretmanu horora također (od klasika Priča o dvije sestre / Janghwa, Hongryeon, red. Jee-woon Kim, 2003. i Naricanje / Gokseong, red. Hong-jin Na, 2016. do spomenutog Exhuma, 2024. Sabaha, red. Jae-hyun Jang, 2019., Poziv iz prošlosti / Kol, red. Chung-hyun Hyun, 2020., Spavanje / Jam, red. Jason Ju, 2023. ili Otkrivenja / Gyesirok Sang-ho Yeona, 2025.); ipak, zanimljivo je pratiti trend procvata religijskog podžanra vezanog uz temu rimokatoličkog egzorcizma, tradicijsko-kulturološki, razumljivo, mahom imanentnog zapadnjačkoj kinematografiji – počevši od Geomeun sajedeul Jae-hyun Janga (2015.) do Metamorfoze (Byeonshin) Hong-seon Kima (2019.), pri čemu takva lokacijska teološka izmještenost u najnovijem elevated horror uratku Đavolje srce stvara dodatan efekt očuđenja, parcijalno evocirajući kako kultni sovjetski folk naslov Vij (red. Konstantin Yershov i Georgij Kropachyov, 1967.), tako i u ortodoksnu židovsku zajednicu locirano Bdijenje (The Vigil, red. Keith Thomas, 2019.).

  Ipak, svoje psihopatologijske etiologije i postmortem manifestacije: od konfuzno-sumračno-oneroidnog stanja, voštane savitljivosti (flexibilitas cerea), katatonog otkočenja do ekscitirane mahnitajuće agresivnosti opsjednute preminule djevojčice bremenite demonskom nazočnošću, Đavolje srce – mada pomiče korak dalje (ideja o upravo posmrtnom opsjednuću, vrsni specijalni efekti, upečatljivi vizualni trenuci, maštovita režija) – ne razvija u željenom smjeru, što se pokazuje kao kobna, nepopravljiva greška: upravo snažan odnos oca i kćeri ostao je na papirnatoj nerazrađenoj ideji, odnosno više se pažnje posvetilo senzacionalističkim, manipulativnim i zapravo generičkim tropima a manje intrigantnijim komponentama poput psihologijske razrade, definiranja i propitivanja krivnje i vjere, roditeljstva i iskupljenja kao motivatora i pokretača postupaka likova te se čitavo djelo nažalost pokazalo iznimkom od pravila u gotovo kvalitativno neprobojno kompaktnoj južnokorejskoj filmskoj utvrdi.

  

  Do kraja nije zadovoljio ni inače distinktivan naslov Proganjanje, nastao na bogatoj tradiciji metafilmskih, voajerističko-tehnologijskih užasa: od Antoninijevog Uvećanja (Blow Up, 1966.), preko naslova Monolith (red. Matt Vesely, 2022.) do Amenábarove Teze (Tesis, 1996.). Svojim poigravanjem semantičkim razinama prikazbe – permutacijama, refrakcijama i redupliciranjima mehanističko-mimetičkih perceptivnosti (ovdje u kontekstu hladno objektivističkog oka kamere) na multiplim fragmentacijskim vremenskim razinama i s višestrukim subjektivnostima – zbog nezadovoljavajućeg, nezaokruženog, antiklimaktičnog (gradatio descedens), otvorenog završetka (osim ako se kojim slučajem ne planira nastavak) nažalost ostaje tek na korak realizaciji one moćne, duboko intelektualne ali i aktivističke cortázarovske revolucije naspram kulturalnoga fašizma; ipak ukazujući na dugoročnu neodrživost malograđanski pasivnog/neaktivnog/apatičnog svjetonazora i opće recepcijsko-civilizacijske degradacije i prodrmavajući svoje gledatelje apartnim nametanjem visceralnijeg, prodornijeg – alarmantnog nasilja.

  Najjače karike pritom svakako su izvanredan rad snimateljice Constanze Sandoval (retro isprana paleta boja, naglašavanje opasnosti od mentalne zaključanosti unutar sveobuhvatnosti suvremenih oktopusnih vizualnih mrežnih komunikacija) te glazba i tretman zvuka Oliviera Arsona koji na soundtracku koristi zborski jecajući ljudski/ženski glas, uvelike se oslanjajući na kultnu skladbu Mortona Feldmana Tri glasa (Three Voices, 1982.), maksimalno pridonoseći atmosferičnosti.

  

  Takvim alternativno-nezavisnim, ujedno i konceptualnim pristupom hororu kao plodnu tlu za kritiku abominacijskih užasa suvremenih femicidnih nasilja, jednako kao i predatorskih vrebanja tehnoloških modusnih usisavanja pojedinca, debitantski redatelj Pedro Martín-Calero ambiciozno i smjelo kreće ka mjestu na kojem caruju vrsni španjolski horor-majstori (Alejandro Amenábar, Paco Plaza, Oriol Paulo, Demián Rugna), amplificirajući istinski uznemirujuć horor za razmišljanje.

  ©Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. kolovoza 2025.

Piše:

Katarina
Marić