Antonionijeva vizija otuđenja i egzistencijalne praznine

Pomrčina (l´eclisse), red. Michelangelo Antonioni, Italija, Francuska, 1962.

• Nedavno preminuli Alain Delon, taj nestašni bard francuskog filma povezan s kriminalom i kockom, te prije tri godine preminula diva talijanskog filma i muza Michelangela Antonionija, čulna Monica Vitti, zvijezde su trećeg po redu filma iz Antonionijevog serijala o ljubavi i egzistenciji iz 1960-ih – Pomrčina. U taj serijal spadaju još i čuvena remek-djela Avantura, Noć i Crvena pustinja. Antonioni nas je pak napustio prije točno 18 godina, 30. srpnja 2007. Zanimljivost je da je taj isti dan svijet napustio i legendarni švedski redatelj Ingmar Bergman.

  U sva četiri spomenuta Antonionijeva naslova glumi Vitti kao senzualna, nedohvatljiva i zagonetna plavuša/crnka bez koje sasvim sigurno ti filmovi ne bi bili ono što predstavljaju danas. U Noći njen partner je Marcello Mastroianni, u Avanturi pak Gabrielle Ferzetti a u Crvenoj pustinji Richard Harris.

  Ono što odlikuje kvadrilogiju su misterij i neprijeporna zagonetnost junaka; njihova djela nisu jednostavna i neoprezna nego čak dugo promišljana i često na kraju realizirana.

  Oduvijek u dosluhu s modernim zbivanjima i prijetećim svjetskim tijekovima poput u Pomrčini oslikane sekvence i naoko nebitne informacije o jačanju svjetskoga nuklearnog naoružanja u tek ovlaš pročitanoj vijesti s naslovnica novina te u sprezi sa stalno prisutnim suncem koje je zagasito ali i isto tako prijeteće (nadolazeće klimatske promjene), Antonioni kao da nagovještava nekakvu apokalipsu svijeta 60-ak godina prije današnjih suludo kriznih vremena.

  Redatelj, kako već pisah, jest avangardan u svakom slučaju, ispred svog vremena i zaposlen stvarima koje su tada bile u začetku a tek danas su dobile svoj pravi zamah. Modernizacija, globalizacija, betonizacija i samim tim moderno otuđenje intelektualnih junaka zabavljenih egzistencijom i ljubavi kao sporednom stvari, nisu jedine odlike. Tu su i svekolika alijenacija junaka, izgubljenost i ustrašenost tim istim betonima i konstrukcijama, tim promjenama klimatskih prilika i zveckanjem oružja tada u još onom davnom i sad tako dalekom hladnom ratu. Sad kada ratovi nisu hladni i kada su ljudi opet samo topovska mesa kao i u svakom božjem ratu, ta prijeteća davna vremena čine se nevinim ali opet hladno nagovještavajućima.

  Priča smješta plavokosu Vittoriju u jednu užarenu ali stresnu večer kada prekida sa sredovječnim piscem, svojim dugogodišnjim momkom. On pati a ona ga više ne voli. I ne zna objasniti zašto. Možda zamor, možda nemogućnost, možda tek dosada. Tipično antonionijevski. Dok je on pomalo proganja, usporedo se događa drugi rukavac i njezina veza s mladim drskim burzovnim mešetarom Pierrom koji prema njoj najviše osjeća seksualnu privlačnost. Ženskar je opsjednut materijalnim statusima, novcima i automobilima a djevojke mu služe samo za pokazivanje i niske strasti. Iako se donekle zbliže, jasno je da među njima nema jasne i iskristalizirane budućnosti zbog prevelikih i nepomirljivih razlika.

  Ubačeno je tu i jedno djevojačko sijelo Vittorije i njezinih prijateljica, od kojih je jedna bogatašica čiji otac ima plantažu u Keniji. U ludilu noći Vittoria oboja tijelo puderom u crno, obuče crnačku odjeću i pleše plemenski ples. Kad joj prijateljica ljutito odgovori da prestane, počinje se odvijati razgovor koji mnogo govori o tadanjoj takozvanoj izraženoj bjelačkoj dominaciji u kolonijalnoj Africi. Vittorijina prijateljica izražava bjelački dominantan stav da su afrički crnci zapravo majmuni koji još žive na drveću i kojima je tek otpao rep. Antonioni tu izjavu smješta namjerno u jedan luksuzni europejski moderni stan a Vittoria, glavna junakinja, odgovoara: ali ipak su ti majmuni simpatični, davši do znanja da postoji neka doza emancipacije i poštovanja, barem s njene strane.

  

  Antonioni na prvi pogled previše luta i filozofira koristeći se začudnim sanjivim pogledom glavne gumice, koja je pogubljena i bezizgledna. No samo na prvi pogled. On jasno karakterizira svakodnevicu žene koja je u ljubavi neuspješna i nezadovoljna individua koja je empatična i dovoljno oprezna kada stupa u nove odnose. Možda neuspješna nije prava riječ; ona shvaća svu bezizglednost alijenacije čak i mladih ljudi u tom hladnom, bešćutnom, skroz materijalističkom i betoniziranom svijetu. Lišen ljepote i nevinosti, taj svijet otvara prozor u nesreću koja je često dosada i nezainteresiranost.

  Njih dvoje se više neće sresti, naši skoro pa bezimeni junaci, jer takav je svijet i takve su okolnosti. Je li moguće uopće voljeti u takvom svijetu, i koga? Uz to, pita se Antonioni dublje i značajnije: kakvi su potomci svijeta koji je uokviren u materijalnu ogradu od betona?

  Gdje je nestao čovjek i čemu se nada? Možda bi u današnje vrijeme dobio pravi začudan i krajnje depresivan odgovor, no tko zna o čemu bi on razmišljao s današnje distance, progresivno 60 godina unaprijed?

  

  Iako po mom sudu najslabiji naslov iz tetralogije, ovo je isto film koji poziva na duboke misli i čak kontemplaciju o vremenu koje se ne vraća, o mladosti koja je jednom i ljepoti koja je u očima promatrača.

  Svakako gledati i više puta. To zaslužuju glumci, uvijek napredna fotografija te neizreciva misterija kojom odiše svaki majstorov film; ne znate gdje će Vas odvesti i u tome je njegov najveći čar.

  ©Ivana Perić, FILMOVI.hr, 27. kolovoza 2025.

Piše:

Ivana
Perić