Suptilna snaga ranjivosti i otpora

Plainclothes, red. Carmen Emmi, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2025.

• 

  Premijerno prikazan na Sundanceu 2025. godine, film Plainclothes redatelja Carmen Emmi ušao je u javni prostor kao jedno od zanimljivijih queer ostvarenja novijega nezavisnog američkoga filma. Nagrada žirija za najbolju glumačku postavu već na festivalu sugerirala je da se radi o djelu čija se snaga temelji na preciznom spoju glumačke energije i redateljskog rukopisa. No, vrijednost filma ne iscrpljuje se u festivalskom priznanju – Plainclothes je značajan jer propituje istodobno povijesni i suvremeni odnos društva prema seksualnim manjinama, koristeći filmski jezik koji kombinira intimistički realizam s elementima eksperimentalne forme.

  Radnja filma smještena je u kasne devedesete godine u američkom gradu Syracuseu. Glavni protagonist Lucas (Tom Blyth) angažiran je kao policijski doušnik u akcijama uhićivanja gay muškaraca u javnim zahodima. U atmosferi institucionalizirane homofobije, Lucasova je zadaća da zavodi, privlači i potom izručuje muškarce policijskom aparatu. Ovakav okvir ujedno podsjeća na stvarne operacije koje su se događale u nizu američkih gradova tijekom 80-ih i 90-ih godina. Film se dramaturški razvija kada Lucas upozna Andrewa (Russell Tovey), čovjeka koji se izdvaja od njegovih dotadašnjih meta. Umjesto rutinske obmane, između dvojice nastaje intimna povezanost, a protagonist se prvi put nađe suočen s vlastitom potisnutom seksualnošću i moralnom krizom.

  Iako su osnovne dramaturško-motivske premise – doušnik/policijski agent koji se zaljubljuje ili postaje seksualno/emotivno/psihotično fiksiran na metu/žrtvu – prisutne kroz razne žanrove, od kriminalističkog trilera, noira i melodrame, u queer kinematografiji film evocira naslove poput Cruising redatelja Williama Friedkina iz 1980. s Alom Pacinom u naslovnoj ulozi, njemački Freier Fall redatelja Stephana Lacanta iz 2013., koji je s godinama skupio kultni following, ili noviji naslov My Policeman redatelja Michaela Grandagea s popularnim Harryjem Stylesom u naslovnoj ulozi.

  

  Međutim, Plainclothes je zanimljiv po tome što dramaturgiju gradi na tihim, introspektivnim trenucima, u kojima likovi otkrivaju slojeve vlastite ranjivosti. Redatelj pritom koristi fragmentarnu naraciju, gdje se realističke scene izmjenjuju s vizualnim interpolacijama u VHS ili 8mm formatu. Takav postupak ne služi samo kao stilski ukras, nego i kao metakomentar – svijet se ovdje promatra kroz oči subjekata koji žive pod stalnim nadzorom, u institucionalnoj matrici koja bilježi, arhivira i prosuđuje.

  Redatelj pokazuje izrazito samosvjestan pristup formi. Kadriranje je često zatvoreno, u formatu 4:3, čime se vizualno stvara osjećaj skučenosti i klaustrofobije. Time se gledatelju prenosi iskustvo protagonista – zarobljenost između zahtjeva policijske strukture i vlastite čežnje za autentičnim identitetom. Redatelj vješto koristi kontrast između svijetlih, gotovo sterilnih interijera policijskih prostorija i mračnih, zrnastih snimaka javnih toaleta, stvarajući dvostruku teksturu filma, što dodatno naglašava unutarnju podijeljenost glavnog lika.

  Zvuk u filmu također igra presudnu ulogu. Tišina, šum ventilacije, udaljeni koraci ili suptilno pojačano disanje stvaraju atmosferu napetosti, u kojoj svaki pogled i svaka gesta postaju nositelji značenja. Redatelj je svjestan da je intimnost često izražajnija od eksplicitnog dijaloga, stoga ključne scene ostaju nedovršene u verbalnom smislu, ali su snažno označene neverbalnom komunikacijom. Ovakav postupak blizak je tradiciji queer kinematografije, koja naglašava prostor između riječi, nesigurnost, šutnju i skrivenu gestu kao temeljne elemente naracije.

  

  Najveća vrijednost filma Plainclothes leži u glumačkoj sinergiji. Tom Blyth u ulozi Lucasa gradi lik koji se kreće između hladne profesionalne discipline i unutarnje panike. Njegov je nastup minimaliziran, ali upravo ta suzdržanost omogućuje gledatelju da prepozna unutarnju napetost – svaki trzaj oka, svako zadržavanje daha signalizira emocionalni rasap. Blyth ne igra homoseksualnu spoznaju kao nagli obrat, nego kao dugotrajni proces potiskivanja i fragmentarnog otkrivanja.

  Suprotno tome, Russell Tovey, koji se u queer kinematografiji istaknuo u TV-seriji Looking i istoimenom filmu iz 2010. te The Pass iz 2016., donosi toplinu i tihu snagu. Njegov Andrew utjelovljuje čovjeka koji je naučio živjeti s društvenom osudom, ali nije izgubio dostojanstvo ni potrebu za ljubavlju. Toveyjev nastup gradi se na tihoj rezignaciji, ali i na trenucima nježnosti, koji otvaraju prostor za moguću transformaciju Lucasa. Njihova kemija ne temelji se na erotskoj eksplicitnosti, nego na malim otegnutim gestama – dodiru ruke, pogledu. Upravo u toj sporosti i ustrajnosti krije se emocionalna snaga filma.

  Ipak, Plainclothes nije tek intimna ljubavna priča, nego i politički film. On podsjeća na razdoblje kada je institucionalna homofobija bila legitimirana kroz policijske akcije. Time film podsjeća da represija uvijek ima oblik svakodnevnog nadzora, a da je granica između privatnog i javnog prostora gotovo izbrisana. Redatelj, međutim, ne zapada u didaktičnost – politički kontekst prisutan je kao podloga, dok je fokus na ljudskim posljedicama, te intenzivno navodi gledatelja na razmišljanja o identitetskim pitanjima. Lucasov lik pokazuje konstantni napor življenja u trajnoj disocijaciji između vlastitog željenog identiteta i uloge koju nameće društvo. Andrew, s druge strane, predstavlja mogućnost pomirenja s vlastitom različitošću, ali i cijenu koju takva pomirba nosi.

  

  Plainclothes nema senzacionalizma, niti se oslanja na narativne i žanrovske klišeje. Njegova je snaga u suptilnosti i u vještom korištenju filmske forme kako bi se ispričala priča o represiji, identitetu i ljubavi. Carmen Emmi pokazao je da je sposoban povezati osobnu i političku razinu, dok su Tom Blyth i Russell Tovey ponudili jedno od zanimljivijh glumačkih ostvarenja recentnije queer kinematografije.

  Moglo bi se raspravljati o povremenoj pretjeranoj fragmentarnosti i naglašenoj estetizaciji koja usporava ritam, no tako film ostavlja prostor za gledateljevu interpretaciju i razmišljanje o tome kako društvo oblikuje i rezonira naše najintimnije odnose.

  Plainclothes se može gledati kao film o potrazi za vlastitim glasom, o otporu normativnim okvirima i o hrabrosti da se prepozna vlastita ranjivost. To ga čini ne samo relevantnim dokumentom queer iskustva, nego i univerzalnom pričom o ljudskoj potrebi za ljubavlju i slobodom.

  © Željko Anzulović, FILMOVI.hr, 1. rujna 2025.

Piše:

Željko
Anzulović