Araličin književni realizam

3. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Četverored, red. Jakov Sedlar 1999., prema istoimenom romanu Ivana Aralice (Znanje – Hit, Zagreb, 1997.), 1/2

• Osamdesetih godina 20. st. Ivan Aralica stekao je reputaciju ozbiljnoga pisca koji se tematski ponajvećma pronašao u žanru povijesnoga romana. Ohrabren velikim uspjehom Pasa u trgovištu, piše morlačku tetralogiju (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986. i Asmodejev šal, 1988.) koja razvija siže o sukobljavanju političkih interesa velikih sila – Turske, Mletačke Republike, Austrije i Napoleonove vojske, zahvaćajući ključna zbivanja hrvatske povijesti od kraja 17. st. do početka 19. stoljeća. Araličini etnocentrični romani počivaju na stanovitom etičkom tumačenju povijesti u kojem kolektiv opstaje zahvaljujući folkloru, junaštvu i očuvanjem patrijarhalnog morala.

  Povijest kao (narodna) učiteljica života  autoru je ostala trajnim provodnim narativom i u njegovim kasnijim romanesknim ostvarenjima s kraja 80-ih i početka 90-ih (Tajna sarmatskoga orla, 1989., Knjiga gorkoga prijekora, 1994., Majka Marija, 1992. itd.). Oživljavajući golgotske etape hrvatske povijesti intimističkim stilom, dotakao se Ivan Aralica i one najbolnije, dugo tabuizirane rane nacionalnoga bića: Bleiburga i hrvatskoga križnoga puta.

  U Četveroredu pak odlučuje odustati od glasa sveznajućeg pripovjedača koji poučava, davši prednost liku-pripovjedaču: kazališnom inspicijentu i glumcu Ivanu Telebaru, slučajnom sudioniku kaotičnih zbivanja i kolektivne tragedije u svibnju 1945. godine nakon partizanskoga oslobađanja Zagreba. Pojava Četveroreda dočekana je u neovisnoj Hrvatskoj kao težnja odgovorna pisca u pokušaju ispravljanja povijesne nepravde glede nepotpune rasvijetljenosti ovoga dijela hrvatske prošlosti, obilježene velikim stradanjem ustaške i domobranske vojske u povlačenju, ali i velikoga dijela hrvatskih građana u zbjegu prema ondašnjoj Europi od koje se očekivala svesrdna pomoć s prihvatom svih izbjeglih.

  Zasićen prikazima ljudske kalvarije i epizodama nabijenima izrazitom dramatičnošću, roman čitatelja uvlači u 66 Telebarovih mučnih dana provedenih u kolonama neviđena pogroma i u zloglasnim partizanskim logorima. Aralica se šenoinski poigrao i fikcijom i fakcijom kako bi romaneskni sadržaj približio recipijentu pa uz izmišljene likove ne zaboravlja uključiti i stvarne sudionike bleiburške tragedije, poput generala Koste Nađa ili Milana Baste. Roman obiluje fusnotama, a zbivanja su generirana naturalistički, zaokružena dokumentarističkim komentarima – što je dokazom detaljna piščeva istraživanja i pristupa opterećujućoj temi. Autor je naime puna dva desetljeća prikupljao građu za roman.

  U ozračju krvavo stečene slobode tijekom Domovinskoga rata, roman međutim nije izbjegao tendenciozne ideologeme koje su mu određeni kritičarski krugovi prišivali kao motivsku manjkavost, zamjerajući piscu i pomalo romantičarsku izvedbu u plošnoj crno-bijeloj karakterizaciji likova. Ipak, implementirana topla ljubavna priča između Ivana Telebara, kazališnoga glumca, i Mirte Mešog, majstorice maske, kao ravnoteža mračnim i tjeskobnim epizodama zapravo je melem kojim je implicirana i idejna potka romana obojena altruizmom i nadom u ostvarenje kozmičke pravde. Otkupiteljski segment stradanja i poštovanje nevinosti žrtve najjači su aktualizirani apeli pisca društvu traumatiziranom posljedicama obrambenoga ratnog ništavila.

  Aralica kao realist nije ni pomišljao mučnoj temi pristupiti modernistički fragmentarno, s kojekakvim otklonima od pripovjedne matrice; važnije od svega mu je bilo nenametljivo rasvjetljavanje potisnute teme i tzv. povijesni odgoj generacija na kojima ostaje izgrađivanje suvremene Hrvatske. Tu je autorovu društvenu angažiranost uočio Jakov Sedlar, lativši se i sam zahtjevna zadatka: da na temelju Araličina romana snimi film o neviđenoj patnji četveroredaša na bleiburškome križnom putu, čija se kalvarija nastavila povratkom u novooformljene zagrebačke partizanske logore (jedan je bio u Maksimiru, a drugi na Kanalu) a potom u zloglasnome logoru Banji, zatim u Bjelovaru, Virovitici, Suhopolju, Ćoralijama, sve do logora Zeleno polje u blizini Osijeka.

  

  „Drama je mog života počela onu večer kad je jedna knjiška drama na kazališnim daskama završila“, prva je rečenica romana što je konfesionalno izgovara kazalištarac Telebar čija je sudbina sinegdoha cijelog jednog mlađeg naraštaja suočena s kaotičnom zbivanjima neposredno nakon Hitlerova samoubojstva i pobjede Saveznika. Zatravljena Zapadom i snovima o početku nekoga novog i mirnijeg života, ta mladost hrli prema Celju, prema naputcima odjevena u vojničke odore kvislinške vojske, ni ne sluteći kakvo će se političko vjerolomstvo odigrati u pregovorima Britanaca s jugoslavenskom komunističkom vojskom. S tim preokretom započinje drama i progon 300 tisuća Hrvata, što pripadnika domobranske vojske, Crne legije, ali i građanstva koje se našlo u zbjegu vjerujući Europi i Amerikancima.

  Uz objektivno pripovijedanje o stravičnim komunističkim zločinima koji su se odvijali netom nakon pada Hitlerova režima (partizanski pokolj u Hudoj Luknji), Aralica prati život onih potpuno nevinih, civila koji su ispaštali zbog navučene ustaške odore (jer im je vlast tako sugerirala) ili obiteljske poveznice s ustaškim režimom a koji su se suočavali in flagranti s „bistrom planinskom rijekom Pakom koja je tri dana tekla krvava“. Uz mnoštvo groteskno oblikovanih partizanskih komesara i komunističkih isljednika – krvnika (kapetan Raša, drug Vaso, Ujkan, komesar Miloš, Bosiljke Đurić i ostalih), uzdiže se martirij Ivana Telebara, Magdalene Matijaš, Baje Mešoga, Mirte Mešog, Tadije Jelčića, fra Luje, Frante Podolnika, violinista Hižara i ostalih koji su na svojoj koži osjetili sva lica poratnog ništavila i sveopće dehumanizacije: „Kako je plitka posudica u kojoj držimo milosrđe i kako se brzo troše zalihe junaštva! Kako je želja za samoodržanjem duboka i, kad iz te dubine šikne, kako natkriljuje i nas i sve oko nas!“ Ipak, zrncima dobrote i racionalnoj samilosti iz redova pobjedničke partizanske vojske svjedočit će jednog dana Ivan Telebar, zavjetujući se potpisom na  šutnju kako bi sahranio u sebi sve ono što je vidio u udolini Pliberka, „olovna grada“, i na križnome putu svojega naroda. To je bila cijena novoga života s Mirtom u oslobođenom Zagrebu.

  

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 8. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica