Vampirski horor i magijski realizam američkog juga
Sinners, red. Ryan Coogler, SAD, Australija, Kanada, 2025.
-
Sinners (2025) Ryana Cooglera (Creed) vješto povezuje kategoriju horora o vampirima, što je isprepleteno s povijesnim preokupacijama te, uvjetno rečeno, elementima magijskoga realizma jer se susreću različite kulturne tradicije koje se isprepliću na kulturno, društveno i specifičnom području američkoga robovlasničkoga juga, a posrijedi su Indijanci, Irci te potomci afričkih robova odnosno Afroamerikanci. Stoga je za film važan povijesni kontekst pa se u povijesno intonirano okruženje robovlasničkoga juga tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, u vrijeme gospodarske krize te dekadencije aristokratskoga juga u kojem i dalje vlada rasistička netrpeljivost, smješta priča koja sadrži nadnaravne te horor elemente. U iskustveno i povijesno uvjerljivom historijskom ambijentu počinju se javljati događaji koji se kose s pravilima ovoga svijeta – mrtvi oživljavaju u obličju vampira te se javlja pošast koja se širi ugrizom, što ulazi u domenu fantastičnoga, ali se u svijetu likova uzima zdravo za gotovo, kao nešto što je moguće. U kontekstu vampirskoga podžanra priča se evidentno nastavlja na figuru vampira kakva danas prevladava, a vezana je uz njihov noćni život, ubijanje probadanjem srca kolcem, češnjakom, srebrom, ali se prilagođava huduu, kao specifičnoj kulturnoj tradiciji, pa ujedno imaju i obilježja zombija.
U kontekst magijskoga realizma dovodi nas i animirani prolog filma – pretapaju se kadrovi u kojima se tumači koncept narodnoga pjevača u trima kulturnim kontekstima – indijanskom, afričkom, irskom (europskom), što su tri skupine koje su u priči filma dovedene u suodnos. Navedeno sugerira da nezbiljski elementi bivaju korišteni u prenesenom značenju – postkolonijalnom, povijesnom, društvenom i političkom pa su vampiri u Cooglerovom filmu fantastične figure koje bivaju korištene kao metafora za povijesne prijepore i pitanje slobode, a glazba – jer je ujedno posrijedi film o glazbi – upućuje na osobito kulturno naslijeđe, koja propituje afroamerički status unutar američke kulture u formi filmskoga spektakla.
Nakon prostorne i vremenske kontekstualizacije priče upoznajemo se s likom Sammija Moorea (Miles Caton), nadarenoga gitarista bluesa, čija priča slijedi arhetipske obrasce. Nadobudni sin svećenika ne sluša očeve savjete i upozorenja te se upušta u grešnu djelatnost sviranja glazbe, koja za oca znači gubitak vremena te predstavlja utaživanje niskih strasti pa je kao takva shvaćena kao grijeh. Sin, odbijajući prihvatiti očeve savjete, skreće na put poroka, što ga u dovodi do iskušenja i naposljetku stjecanja iskustva.
Osim Sammieja, upoznajemo se s likovima blizanaca Elijaha Smokea Moorea i Eliasa Stacka Moorea (Michael B. Jordan), koji su kao gangsteri na sjeveru, u Chicagou, ostvarili američki san te se vraćaju na jug kako bi otvorili svojevrsni glazbeni klub za afroameričko stanovništvo te tako pokušali zaraditi. Postepeno se kroz prvi čin upoznajemo s ansamblom likova koji će biti važni za razvoj radnje, kao i povijesnim, društvenim i kulturnim kontekstom te pozadinom likova te motivacijom za njihovim djelovanjem. Radnja filma traje kratko – svega dvadeset i četiri sata te trodijelna struktura scenarija izravno prati ritam izmjene dana i noći.
Prvi čin odvija se tijekom dana – upoznajemo likove u svakodnevnom okruženju te je posrijedi njihov uobičajeni život. Situacija se mijenja izmjenom dana u noć. Drugi čin odvija se noću – u klubu, posrijedi je partijanersko ozračje, atmosfera koja je na rubu svakodnevnoga iskustva. Noć je ujedno simbolizirana jer sugerira smanjenu vidljivost, nepoznato i prijeteće pa iz tame izlaze nadnaravna, krvoločna bića. Izmjena noći u dan dovodi nas u treći segment priče kada otkrivamo jesu li likovi uspjeli u nastojanju da se spase. Unutar tradicionalno ali efektno posložene dramaturške strukture Coogler naraciju gradi retrospektivno. Fabula se otvara na kraju: u ranim jutarnjim satima, kada se Sammie ranjen te s razbijenom gitarom vraća, kako je i obećao ocu, na misu. Time se intrigira i golica gledatelj jer protagonist ima velike ožiljke na desnoj strani lica, sav je krvav, gitara je razbijena, ne znamo što mu se dogodilo.
Posrijedi je narativni efekt koji služi kao opravdanje za retrospektivno postavljanje narativne strukture koja prati očekivanja gledatelja: cilj je otkriti što se liku dogodilo. Stoga cijela struktura biva građena kao analepsa kojom se radnja filma vraća dvadeset i četiri sata u prošlost, na prethodno jutro, gdje se Sammie nalazio s ocem u istoj crkvi i gdje mu otac daje upozorenje, na koje se mladić oglušuje, ali obećava da će ujutro biti prisutan na bogoslužju. Nakon tog trenutka analepsa se otpetljava linearno-kronološki, dakle vremenski sukcesivno.
Postoji opravdan razlog za takav postupak: priča se gradi postepeno, gradacijski stvarajući prvo konture povijesnoga narativa da bi potom došlo do eskalacije nadnaravnih događaja. Upravo gradacijsko slaganje uvjetuje da fantastični događaji subverzivnije djeluju na mimetičko-povijesnu iluziju. S druge strane, temporalna sukcesivnost može snažnije istaknuti promjene koje lik doživljava, a nakon što događaji u klubu eskaliraju, naglasak na strogoj vremenskoj linearnosti osvještava činjenicu da protagonistima ponestaje vremena, što stvara određenu dozu napetosti.
Iako svojom žanrovskom kanibalizacijom može djelovati kao da napadno povezuje više filmova u jedan, Sinners je vizualno vrlo precizno postavljeno djelo, s izvrsnim dizajnom zvuka te odmjerenim glumačkim kreacijama, napose Milesa Catona i Michaela B. Jordana. Sniman na sedamdeset milimetarskoj vrpci te u vrlo širokom formatu 2.76:1, film nastoji ostaviti dojam glamuroznosti i vizualne rafiniranosti te slikarskih kvaliteta kadrova, upečatljivih paleta boja, u prvom činu svjetlijih, a u drugom mračnijih, kao i simboličkoga korištenja boja. Primjerice, braća Smoke i Stack su blizanci te su identično odjeveni, u crna odijela koja naglašavaju njihov društveni status, ali i blizanačku sličnost te povezanost. Međutim, jedan nosi crveni a drugi plavi šešir, što se koristi kao sredstvo njihova razlikovanja: crveno kao više impulzivno, a plavo kao više trezveno i promišljajuće.
Poradi vizualnoga dojma i atmosferičnosti, boje su često zasićene, što stvara osobit dojam. Posebice se efektno koriste match-on-action kadrovi. Primjerice, kada Mary (Hailee Steinfeld) okreće leđa Remmicku (Jack O`Connell) i namjerava se vratiti u klub, kamera je prati vožnjom unatrag dok hoda, a u pozadini vidimo Remmicka koji se kreće prema njoj te se daju naznake da će je zaskočiti s leđa. Tada dolazi do reza te se mijenja scena s eksterijera na interijer, koja prikazuje Pearline (Jayme Lawson) kako uz vrisak skače na pozornicu. Redatelj se vrlo vješto nekoliko puta poigrava ovakvom sugestivnošću te stvara napetost kao i efekt iznenađenja i naslućivanja.
Sinnners možda sporadično upada u kič, no u cjelini je riječ o precizno izvedenom filmu koji je napravljen da zabavi publiku, ali istodobno ispod žanrovski razbarušenoga plašta propituje niz poticajnih ideja.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. rujna 2025.
