Aktualnost Kušanove Čaruge

5. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Čaruga, red. Rajko Grlić, 1991., prema djelu Čaruga ili pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom Ivana Kušana, 1/2

• Ivan Kušan (1933. – 2012.) u hrvatskoj je književnosti najpoznatiji kao dječji pisac, a potom kao prozaik, dramatičar i vrsni prevoditelj s francuskog, engleskog i ruskog. Jedan je od važnijih glasova svojega književnog naraštaja (krugovaš), pisac učen, koji je stvorio ne odveć konzistentan ali vrijedan opus. Godine 1997. nagrađen je Vladimirom Nazorom za životno djelo. Od 2002. bio je redoviti član HAZU-a. Ivan Kušan radio je mnogo i za kazalište, ali mu je od svih uprizorenih dramskih djela estetski najkvalitetniji historijsko-scenski vrtuljak Svrha od slobode (1971.), koji je u vrijeme Hrvatskoga proljeća napisan za Dubrovačke ljetne igre. Nakon te drame okreće se političkom teatru koji se sve više približava pučkom igrokazu: u komediji Čaruga (1976.) oživljava priču o lokalnom kriminalcu čiji život podsjeća na živote mafijaških klanova u holivudskim scenarijima. Drame su mu objedinjene u knjizi Svrha od slobode i objavljene 1995. Popularnost Čaruge u prvoj izvedbi Teatra u gostima iz 1976. otvorila je put ostalim brojnim izvedbama: sedam postavljanja imala je u Hrvatskoj, ali i zvan nje (Mađarska, Slovačka), a početkom 90-ih prošloga stoljeća snimljen je i film u režiji Rajka Grlića.

  Kušanova Čaruga (inspirirana životom slavonskoga odmetnika i pljačkaša Jovana Stanisavljevića, javno smaknutoga 1925. u Osijeku) primjer je pučkoga igrokaza, komedijolice sazdane na molièrovsko-gogoljevskoj tipologiji karaktera, živahnoj dramaturgiji i idiomski raznoliku govoru. Dramski se kronotop odvija kroz pet scena povezanih s isto toliko songova kojima se pronose važne poruke i znaci vremena. Glavni su akteri žitelji slavonskoga mjesta Feričanci.

  Prva scena predstavlja bračni par Ardonjak – vlastelinskoga skorojevića Jurja i fatalnu ženu Ankicu Toplak, punu odioznosti spram „štaglja“ u odnosu na gradove u kojima je provodila svoju mladost (Osijek, Beč). Kušan čitatelju približava ne samo bračnu dekadenciju nego i društvenu: Juraj posjećuje casina i animir-dame, pije konjak, a u strahu od reforme hvata veze s političarima i jeftino kupuje tuđa imanja bez dražbe. Za to vrijeme nervozna „gazdinica“ ljubuje s mjernikom Možboltom i smišlja plan kako likvidirati muža. Kulminaciju zapleta pripremaju okretne sluge: upravitelj imanja Frankić, spreman je za sluškinju Tonku slijediti Ankičine upute.

  Druga scena u krčmi otkriva glavna protagonista, koji „kano da lebdi“ nad ostalim likovima snagom svjetonazora i stilom življenja – Čarugu, koji se predstavlja kao vojni liferant Jovo Stanisavljević, mutnoga tipa koji zna kako funkcioniraju društveni mehanizmi. I dok prvi song slavi lukavstvo i šarm kao dobre putokaze za uspješan život, drugi song otkriva Čarugino bolno mjesto – njegov vječni sukob sa žandarmerijom. U trećoj sceni Čaruga istupa kao ideolog harambašije, nadahnut pričama o čikaškoj mafiji.

  U četvrtoj i petoj sceni Kušan  „sudionike povijesti“ (publiku) priprema na susret s društvenim apsurdom gdje se razotkriva Čarugina premreženost s političkim vrhom, ali i sposobnost nadilaženja kriznih situacija iz kojih ovaj slavonski „škanjac“ izlazi kao pobjednik. Neki će na kraju dobiti ono što su snivali (Ankica će glembajevski okončati život svojemu mužu, ali će slobodu platiti udajom za promaknuta žandarmerijskog kapetana Nikolu Giljetića Gilu), a najgore će proći seljak Zeljić: kazni smrti neće umaći – to jednostavno nije moguće u sustavu koji podržava geslo „kupi-prodaj“.

  U Kušanovoj komediji nevinih nema, za novcem svi trče i klanjaju mu se kao jedinomu bogu onoga vremena: „Šume, tanin, trs, vedute / našička firmo, vjerujem u te...“ Rješavanje egzistencije iza busije postaje temeljnim zakonom opstanka, dok se opanjkavanje primjenjuje s oprezom. Iako se Čaruga zbog grotesknosti doima ležernim teatrom, suštinski obrađuje neuralgičnu tematiku, itekako aktualnu u svakomu vremenu, ne samo današnjem. Duboka država nikada ne prestaje postojati, sveza kriminala i zakonodavnih institucija najveća je boljka društva zbog koje nagrabuse oni s margina (čest motiv i u Krležinim djelima). Ideja o poštenom razbojniku nameće novi kodeks, novu modernu etiku koja odobrava nadmudrivanje neprijatelja s pokojim altruizmom. Takvu obješenjačku retoriku davno je Petrica Kerempuh ispjevao nad mračnim stoljećima hrvatske prošlosti.

  Kušanov tekst o mešetarluku, pogodovanju i raskrinkavanju vlasti koja korumpira, intrigantan je prikaz političkih prilika u Kraljevini Jugoslaviji, zemlji autoritarna režima koji je i poticao odmetničke akcije u društvu i sam sebe u konačnici i osudio na propast. Slika takve propasti upravo je ismijavanje životnoga mota orahovičkoga magnata Jurja: „Baš sad su mi krenule stvari, / važno je što sam živ, / jer za mrtvog se ne mari, / a ja tek postajem div.“

  Čaruga je pak karakter, pometovski premazan svim mastima, nipošto držićevski „nazbilj“, ipak, kralj raspoznavanja „nahvao“ situacija u kojima zna od koga će uzeti, a kome će dati kad ustreba. Kao znak društva koje obilježavaju velika raslojenost i drastične socijalne razlike, Kušanova crna komedija logično se stapa s pojmom univerzalnoga političkog teatra kojim je ostvario izniman uspjeh u hrvatskoj književnosti.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 18. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica