Subverzija književnog predloška i intermedijalni aspekti oblikovanja filmskog lika

6. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Čaruga, red. Rajko Grlić, 1991., prema djelu Čaruga ili pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom Ivana Kušana, 2/2

• Grliću kao filmašu uvijek zainteresiranome za rubna društvena događanja, biografija ekstravagantnoga slavonskog razbojnika Jove Stanisavljevića, poznatijega kao lokalnoga Robina Hooda, bio je izazov sam po sebi, neovisno o uspješno odigranim dramama prema Kušanovu tekstu. Grlićeva Čaruga okupila je ponajbolje umjetnike s početka 90-ih: sjajnu glumačku ekipu predvođenu Ivom Gregurevićem u osebujnoj ulozi orahovičkoga buntovnika i pljačkaša koji punim plućima pokušava živjeti utopijski san o društvu koje briše granice između bogatih i siromašnih, ponesen idejama ruskih revolucionara – onih koji su znali uzimati pravdu u svoje ruke pružajući otpor carskome režimu. Poznato je da je redatelj uz film snimio i dokumentarac Stvarni Čaruga, upozorivši pri tome na razlikovanje filmskoga diskursa, koji podliježe fikciji, od same zbilje. Filmski Čaruga složen je karakter u procesu preobražavanja od dobrohotna harambaše, romantičarski koncipirana, koji ima srca za sirotinju, do pljačkaša i okrutna ubojice, izgubljena u razarajućem buntovništvu.

  Već sam početak filma, uz naglašenu umjetničku scenografiju Željka Senečića i specifičnu kostimografiju Maje Galasso, kojom se predstavlja društvena margina, nipošto pasivna, naprotiv subverzivna spram žandarmerijskoga sustava 20-ih godina u Kraljevini Jugoslaviji, nagovještava karakterističnu estetiku temeljenu na pomaknutoj zbilji, crnom humoru i ironiji. Nadalje, vidljiv je i prilično izraženi utjecaj srpske kinematografije 80-ih, naročito Kovačevićevih i Šijanovih uspješnica – Maratonaca, Balkanskog špijuna, ali i Kusturičina Doma za vješanje.

  

  Grlićeva zaigrana provokativnost javlja se in medias res, sa scenama golotinje u šumi i strastvenim kadrovima u kojima se Čaruga predstavlja kao fatalni zavodnik žena – Manda je spremna i u smrt ići zbog svoga „đuvegije“ – ali i kao karizmatik koji lakoćom okuplja pristaše. Njegov je alter ego – Mali, do samoga kraja odan svome „gazdi“ i idolu. Davor Janjić se emotivnom suživljenošću izvrsno snašao u ulozi mladića potpuno zaslijepljena Čaruginim likom, nespremna kidati ovisničku vezu s vođom i u trenutcima njegove izdaje kodeksa Kola gorskih tića. Zanimljivo je osmišljen prikaz Čarugina uzdizanja na društvenoj ljestvici, od šumskog razbojnika, pomalo neuredna ali zavodljiva izgleda, do uglađena parvenija iz „palanke“.

  Ivi Gregureviću pak puno bolje pristaje uloga slavonskoga delije – simpatična mangupa koji griješi kako bi drugima pomogao, od uloge kicoša koji ne uspijevati sviti gnijezdo s visprenom, ali nedostižnom Svilenom, opterećenom revolucijom i Lenjinom. Ena Begović snažno je utjelovila fatalnu ženu i indoktriniranu ljepoticu sklonu fetišima – Čarugi naime ne dopušta vođenje ljubavi bez čizama. S njezinom pojavom zapravo i počinje Čarugin pad – do samoga kraja, on harambaša vjerovao je da može biti dio Svilenina svijeta. Njegov ego u ravnoteži pak drži jedna druga pojava: lukavi žandar Gile kojemu je misija uhititi Čarugu za kojim je u međuvremenu raspisana i tjeralica. No, Čarugino odmetništvo nije tek donkihotovska osveta buržujsko-kapitalističkom društvu, nego i težnja onoga koji je obilježen egzistencijalnom negativnošću da se uzdigne nad životnim bezdanom i besperspektivnošću.

  

  Ekspresivnost Bregovićeve ciganske glazbe, što se sjetno provlači cijelim filmom, stalni je podsjetnik na Stanisavljevićevo porijeklo i onu uskoću varoši o kojoj pjeva i sam A. G. Matoš u svojoj Staroj pjesmi. Zaogrnut idejama autoritativnoga Crvenog Bože (sugestivno ga glumi Branislav Lečić), glavni protagonist niti ne snuje o tome kako će ga upravo zavedenost novcem i častohlepljem odvesti u smrt. Boji novca teško mogu odoljeti i Svilena i Mali pa i Gile koji Čarugi prije smaknuća izgovara sljedeće riječi: „Nije meni ni bilo do tvoje glave, nego velika para, brate!“

  Premda u Grlićevu filmu ima humora i satire napretek, jedna nota tuge kao da natkriljuje cijeli jedan život koji bijaše i više od pustolovine. Čaruga je naime osvijetljen kao buntovnik koji nije imao vremena za plakanje; naprotiv je sav u misiji ispunjavanja želja drugima, no u toj namjeri dokazivanja srčanosti i predanosti cilju, stradavaju i oni nevini (primjerice Manda čiji lik utjelovljuje Branka Trlin-Matula) s kojima je dijelio životno okruženje i jednaku muku borbe za opstanak. Samo Kolo gorskih tića nameće se indirektno kao alegorija društva podložna orvelovskom raslojavanju i u konačnici izdaji moralnih načela.

  

  Utapanje u masti dekadencije jedan je od vodećih lajtmotiva u Grlićevu filmu koji se žanrovski kreće od sasvim dobrih temelja jedne socijalne drame do romantičarski koncipirane crne komedije u kojoj ni Čaruga nije izbjegao groteskno-karikaturalne obrise uz ostale karaktere (Ana Karić kao animir-dama Pilence, Petar Božović kao Gile, Danko Ljuština kao jatak Uroš itd.). S identitetom Nikole Drezgića Stanisavljević je u konačnici dolijao svijetu kojem nikada nije niti pripadao, niti ga je volio, ali mu se iz mržnje toliko htio približiti. Okusivši slasti mondena života kao da je dokučio i taj posljednji krug egzistencijalne parodije.

  Posljednju zatvorsku večer Grlić stoga i ogrće bizarnim kičem i ironijom (Mali i Krmpotić dave se u obilnim količinama hrane – Čaruginim darovima) u kojoj nema mjesta kakvoj nostalgiji – Čarugino zanesenjaštvo ovjekovječit će ekstravagantna i prijetvorna Svilena. Tragičan se završetak antijunaka i njegove pastve stoga i postavlja na uzvišeni pijedestal. „Zbogom, narode, Čaruga putuje!“, riječi su kojima se slavonski grabancijaš oprašta od iluzija.

  

  Grlićev film nije tek romansirana biografija o životu slavonskog mafijaša nego i bovaristički koncipiran film u kojem i životinje kao likovi sudjeluju u simboličkoj izgradnji promatračeva pogleda na različitosti ljudskih karaktera: od crne doge opaka izgleda, preko obezglavljenih purana do miševa koji ne izlaze iz svojih rupa.

  Kušanov tekst i Grlićev film povezuje isti lik, no dok je u Kušanovoj drami Čaruga kao karakter u pozadini znak jednoga društva koje tone u ekonomsku i duhovnu krizu, u Grlićevu je filmu njegov karakter oblikovan na razini egzistencije, izdvojen iz društva kao individualno trajanje s usponima i padovima. Film je takoreći osebujna rekonstrukcija jedne biografije na tragu crnohumorna pristupa stvarnosti, dok su u Kušanovoj komediji Čaruginu liku dani tek obrisi, stoga i njegovo djelovanje ostaje u domeni nedokučivoga, mutnoga i premoćnoga.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 19. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica