Muško-ženski antagonizmi i biološka motivacija likova

8. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Agonija, red. Jakov Sedlar, 1998., prema drami U agoniji Miroslava Krleže iz 1928. godine, 2/2

• Film Agonija Jakova Sedlara, za koji je s Georgijem Parom napisao scenarij na temelju Krležine drame U agoniji, primjer je klasične epigonske režije – sasvim je sigurno kako mu je temeljno pregnuće bilo snimiti stilski dostojan nastavak Vrdoljakovih Glembajeva (1988.), nenadmašnoga hrvatskog blockbustera. Nakon deset godina Ena Begović iznova se našla u ulozi barunice, ovoga puta zrele Laure Lenbach, potpuno razočarane svojim brakom s propalim Lenbachom. I za Agoniju se može reći kako je snimana na tragu holivudske režije komornoga tipa. U Sedlarovu filmu sve vrvi od vizualna sklada, kromatske i auditivne izražajnosti – kazališne dikcije, ali i idiomske ekspresivnosti, nenametljiva i aluzivna tjelesna govora glavnih protagonista: barunice Laure, Lenbacha, Križovca, grofice Petrovne i kontese Izabele Georgijevne.

  Sumorna atmosfera monotonih jesenskih dana prizvana je kišom koja ne prestaje padati do zadnjega kadra, prekida se tek grmljavinom kao najavom loših zbivanja, što je tipično krležijansko ostvarivanje napetosti. Uz autentično pogođenu kostimografiju, koja priziva elitnu modu 20-ih godina 20. st., i teatarski izražajnu scenografiju filmski karakteri isplivavaju većinom kao tipovi: Ena Begović briljantno se sljubila s bovaristički podcrtanim karakterom Laure Mihajlovne, dočim Božidar Alić (u ulozi neuropata Lenbacha u silaznoj putanji), Sven Medvešek (kao proračunati i hladni advokat Ivan Križovec) pa dijelom i Nives Ivanković u ulozi kontese, nisu uspjeli izbjeći afektacijama koje prati odsutnost situacijske motiviranosti.

  No emocionalnu izražajnost sasvim su solidno predstavili prema karakternoj zadanosti likova: Lenbacha gledamo u shizoidnom alkoholnom deliriju, karijerista Križovca u evazivnu odnošaju prema Lauri, animir-damu Izabelu, posrnulu Ruskinju, kao zavedenu mladu ženu Madeleinenim seksualnim devijacijama, a Inspektora potpuno institucionalizirana birokratskim aparatom (njegovu uskogrudnost suživljeno donosi Tarik Filipović). Uz Enu Begović zablistala je jedna bivša kazališna Laura Lenbach: Zoja Odak, naime, izvanredno je cjelovito na filmsko platno, posve prirodno i opušteno, prenijela tajnoviti karakter grofice Madeleine Petrovne, zapravo kurtizane koja baca na koljena mnoge muškarce iz visokoga društva, a Izabelu drži za svojega pulena kad se razočara u neiskazana muška kavalirstva, s kojima dolaze i očekivane novčane nagrade.

  

  I premda su dramski postavljeni ljubavni trokuti dobitna kombinacija i u filmskoj adaptaciji Krležine drame u smislu ostvarivanja rastuće napetosti, najživotniji se dijalog vodi između Lenbacha i Laure – unatoč bračnome animozitetu, glumački je dvojac snažno uspio prenijeti emociju potisnute ljubavi: Lenbachova inata, gorčine zbog izmijenjena društvena statusa i gubitka ideala i Laurine nemoći pomiješane s osjećajem manje vrijednosti. Dijalozi pak između Laure i Križovca ne donose nikakva emocionalna naboja: puni su lažne okrenutosti drugome, s uvjetovanom brižnosti. Svatko tu govori za sebe, gotovo u odsutnosti tjelesne prisnosti. I filmski govor poprima iluziju tek scenična obraćanja sugovorniku, s naglašenim dionicama monoloških jezičnih struktura (Križovčeva iritantno duga brbljanja o smrti ili o prirodi muško-ženskih odnosa u braku) i visprenim repliciranjem, poput najglasnijega baruničina priznanja sebi naivnoj: „Ti nisi čovjek, ti si maska s 33 maske!“

  Biološka motivacija likova u Sedlarovu je filmu najdominantnija iako je pucnjem, nakon kojega je izbjegnut kadar svečana baruničina suicida u vrućoj kupelji, potaknuta i ona idejna – o čovjekovu samokažnjavanju zbog ishitrenih odabira koji lebde na ćilimu samoobmana. Razarajuća snaga strasti nad duhovnim aspektom pojedinca temeljni je provodni motiv koji muči sve likove i dovodi ih kad-tad u stanje agonije; tko nije dolijao, ne znači da uskoro i neće: iako se čini kako je Križovec poput kakva spretna stand-up komičara elegantno prešao preko Lenbachove smrti i Laurine neurastenije, odbijanje prostitutke na kolodvoru prije polaska vlaka za Beograd, s kojim je trebao stići na pregovore za ministarsko mjesto, znak je pojave straha od gubitka samokontrole.

  

  Filmskom gestualnošću, uz ekspresivnu glazbu Arsena Dedića, lik Križovca nametnuo se kao tip cinična manipulatora, dočim supružnici odlukom o svome nestanku prizivaju onaj fenomen često razrađivan u ruskoj književnosti, a tiče se poimanja suvišne egzistencije. I dok Krleža agoniju najviše povezuje s Laurinim likom, prikazujući je žrtvom braka iz kojeg ne može pravno izići, Sedlar vrhunce životne agonije najviše povezuje s Lenbachovim likom, groteskno oblikovanim, kontekstualno prizivajući odnos vlasti prema veteranima koje mori osjećaj nepripadanja nikome i ničemu.

  Tamo gdje je Krleža ostao na površini, Sedlar je novim čitanjem trećega čina zaronio dublje i u Laurin lik. Filmska je Laura, dakako, kudikamo sugestivnija, prodornija jer je oživljena. Obrat u njezinim mislima usmjerenima na Križovca, koji se u završnome činu Krležine drame gotovo tutorski odnosi prema Lauri, nazivajući je furioznim djetetom, buđenje je osviještene i zrele žene spremne na hrabro suočavanje s istinom o jednom slabiću, koji ju je diplomatski bio spreman gurnuti u ralje i drugome muškarcu nakon Lenbachove tragedije. Krleža dramom promovira opću društvenu dekadenciju i bračni animozitet, služeći se psihološkom i govornom karakterizacijom dramskih osoba (sve vrvi od agramerskih germanizama i retoričkih figura), dočim Sedlar bračni brodolom nenametljivo aktualizira, približavajući ga univerzalnome poimanju, ostajući dakako u vremenu Krležinih junaka, čiji je jezični izričaj ipak bliži standardnome idiomu.

  

  I dok je ironija u Krležinu tekstu jasnije izražena (da su i Lenbachovi kao i Glembajevi licemjeri), Sedlar je kao scenarist i redatelj više bio okupiran žensko-muškim antagonizmima i posljedicama čovjekova otklona od kršćanskoga svjetonazora. Nemogućnost oprosta samome sebi srž je Agonije, filma koji izravno prikazuje devijantni potencijal čovjekova bića i njegovu trajnu ugroženost u svijetu u kojem je Bog zamijenjen novcem.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 24. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica