Psihopatrijarhija bez iluzija

Ja sam bog otac (Padre padrone), red. Vittorio Taviani, Paolo Taviani, Italija, 1977.

• Braća Paolo i Vittorio Taviani, taj brand talijanskog modernog filma, umrli su nedavno u poznoj dobi. Veliki je to gubitak za filmsku umjetnost, onu prekaljenu i iskrenu, neobičnu i slikovitu. Slikala su braća Italiju Drugog svjetskog rata i postraća tako koloritno i živopisno da to ne možemo zaboraviti ni u javi ni u snu. Donosili su nepogrešivi divlji i prirodni kontrast boja, bijelu kao majčino mlijeko, crvenu kao petokraku ili krv, zelenu kao vlati trave ili gnoj, crnu i smeđu kao izmet ovčice ili koze. Da, Tavianijevi su ona blasfemična filmska braća koja su prikazivala pastire kako penetriraju u ovce, koke ili magarce. Pastirski život nitko nije oslikao surovije niti stvarnosnije kao oni u remek djelu za sve generacije Padre padrone (1977.) ili kod nas preveden kao Ja sam Bog otac, inače u knjiškoj verziji znan kao Gospodar otac.

  Snimljen po knjizi negdašnjeg sardinijskog pastira i profesora lingvistike pri sveučilištu u Cagliariju Gavina Ledde, trpka je to i ogoljela priča o istoimenom dječaku kojeg vlastiti otac pastir otrgne od škole sa svega 6 godina ne bi li mu pomagao pri čuvanju stada ovaca. Ovo pomagao shvatimo uvjetno jer dječaku je oduzeto djetinjstvo da bi služio svom nasilnom i autokratskom ocu koji jednostavno drugačije nije znao. Batinjan i zanemarivan i sam otac je bio u svom djetinjstvu, a Gavino do svoje 18-te godine nije naučio čitati i pisati. Znao se izražavati samo na sardinijskom dijalektu, nerazumljivom u ostalim dijelovima Italije.

  Nakon što je otac otkupio maslinik mislio je da je zbrinuo familiju, no urod je neslavno propao zbog polarne zime u veljači a otac je odlučio prodati i imanje, i ovce i masline. Ostao mu je komad zemlje za obradu te nešto koza, dok je novac oročio u banci ne bi li se poslije bavio lihvarenjem. Majka dječaka Gavina opisana je u filmu kao neuka žena opsjednuta svojom mladošću i ljepotom za koje nije željela da ikada prođu. Gavino je imao nekoliko braće i sestara koji su isto tako nagrabusili pod vlašću svirepog oca.

  

  No ipak on je zahvaljujući očevoj ideji da upravo najstariji sin osvjetla obraz obitelji i ode ili u vojsku ili u telegrafiste otišao sa otoka te naučio uz pomoć vjernog kompanjona i čitati i pisati i misliti takoreći. Usprkos očevoj želji nije ostao u vojsci niti telegrafiji, on se vratio na otok u želji da studira lingvistiku. Otac je bijesan, tjera ga na rad u polju, no Gavino je drugi čovjek. Sluša radio, glazbu iz zvučnika i uči za svoje ispite. Otac u nastupu bijesa radio baci u vodu te se potuku. Niti jedan ne odustaje pa Gavino mora napustiti otok. Otisnut će se za bolje sutra, od oca, od cijele jedne patrijarhalne hijerarhije i ustroja, od prošlosti za bolju budućnost. Ipak ostat će na otoku među svojima, jako vezan uz svoje podrijetlo. Diplomirat će lingvistiku na slučaju sardinskog dijalekta i postati uspješan pisac.

  Što su osobitosti ovog filmskog djela? Je li to baš samo unikatna i rustikalna priča o čovjeku koji odrasta u prirodi pod otvorenim nebom čuvajući stado, bez prevelika doticaja sa vršnjacima, životom nedostojnim djeteta? Je li to priča poput one o divljaku Kasparu Hauseru koju je ispričao neprikosnoveni Herzog, o čovjeku koji se neprilagođen i izranjavan od života, bori za bolje sutra, za uvjete vrijedne čovjeka ali okolnosti idu protiv njega? Je li to priča o čovjeku slonu, koji toliko odudara od običnog i prosječnog pa mu se svi smiju? Ponešto je od svega toga.

  

  Je li uopće nauka sve? Je li izobrazba toliko bitna? U današnja vremena kada je nauka itekako nebitna, kada svijetom plove analfabeti i fah-idioti koji prolaze sasvim okej, možemo reći da itekako nije. Ozbiljna umjetnost i znanost se baš i ne prate, zabavni ton presudio je u korist sadržaja u ovim prije svega površnim i bibavim vremenima. No u ona vremena postraća koja su prikazana u filmu, izobrazba je mogla spasiti čovjeka od toga da kopa po goloj zemlji, da hoda bos i neumiven. Izobrazba je bila itekako nužna u to doba kada se obrazovanje cijenilo. Nekad je fakultet značio bolji i lakši život, u doba protagonista Gavina itekako, danas možemo reći da ne znači baš puno. To samo govori o srozavanju vremena, htijenja i uspjeha, jer nova vremena nose drugačije uvjete života.

  Ovaj film je osvojio svoju Zlatnu palmu one davne retro 1977. kad su se nosile karirane trapezice, platforma-čizmice i tapirane frizure. I filmovi bijahu neviniji i ukusniji ali nikako manje poučniji i učinkovitiji u svojoj takozvanoj nevinosti. Kako braća Taviani vode ovaj film, maestralno prikazujući faze našeg pastira, tako ostaju ključne i kultne filmske scene poput ovčijih brabonjaka u mlijeku, trljanja pubertetskih udova o pernate kokoške, jedna harmonika koja doduše raštimana Gavinu otvara prozor u novi svijet (Kusturica prije Kusturice), te ključne scene slušanja radijske glazbe (radio i društveni napredak kao antipod golom pastirskom životu), tj. valcera koji plovi zrakom, a naš junak postaje junačina.

  

  Otac u izvedbi Omera Antonuttija je poput nekog talijanskog Fabijana Šovagovića, stamenog ali pomalo ludog pogleda, ćelave glave u kojoj stanuju tvrdoglavost, svirepost i poslušnost. On kao on ne može shvatiti da svaka nova generacija traži napredak od one prijašnje, iako se cijeli film kune u svoju pamet. I teško te nove generacije stasavaju ako su pod jarmom psihopatrijarhije koja uključuje prijetnje, omalovažavanja te kočenje napretka svog podmlatka. Upravo ti patrijarhalni orlovi ne daju svojim orlićima da polete, vječno im krešući krila i leteći za njih. Sebičnost, strah, jalnost, želja za novom mladošću, ljubomora, sve je to izmiješano u koloplet okolnosti koji čine jedan jednosmjerni tradicijski patrijarhalni i zastarjeli odgojni paket. Sva metaforika se ogleda u sceni kada momci iz sela nose golemu maketu Boga na svojim plećima u fazi crkvene procesije, a Bog je pljunuti naš protagonist OTAC.

  Zanimljiva činjenica jest da se u manjoj ulozi pojavljuje i današnji slavni redatelj Nanni Moretti, najpoznatiji po filmovima Sinova soba te Dragi dnevniče.

  

  Braća Taviani spadaju u najveće sineaste svih vremena, uz Palmu osvojili su i Grand prix canneskog žirija za film Suze svetog Lovre te Zlatnog medvjeda za noviji naslov Cezar mora umrijeti. Možemo reći da su njihovi filmovi poput antibajki, s uključenim svim onim gnjusnim momentima od rezanja utroba, šištanja krvi kad se ubodeš na vreteno ili trovanja jabuke. Oni pričaju stvarnost baš kako se dogodila no uvijek umetnu neki lirski filigranski moment za kolektivno sjećanje. U ovom filmu to je scena u kojoj Gavino pjeva ocu na uho nakon što mu ovaj potopi radio koji je alegorija oslobođenja i emancipacije. Glazba ne umire, umjetnost ne umire, ne umire duša čovjeka toliko lako da bi se tlačitelj smijao zadnji.

  Kada otac Gavina pokuša pomilovati on ga najprije odvali šamarčino, kada otac pokuša biti otac a ne starješina to mu ne uspijeva. Kolike generacije su tako stasavale ogoljenih duša i srca u bijedi, neimaštini i batinama. Emancipacija se nekima desila, nekima ne, život je neprekidna borba.

  

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 5. listopada 2025.

Piše:

Ivana
Perić