Minimalistički krik protiv sistemske bešćutnosti
Nikad, rijetko, ponekad, uvijek (Never, Rarely, Sometimes, Always), red. Eliza Hittman, SAD, UK, 2020.
-
Američki nezavisni filmski draguljčić finog sjaja, Nikad, rijetko, ponekad, uvijek (Never, Rarely, Sometimes, Always), film redateljice i scenaristice Elize Hittman, prikazan je u kasnovečernjem terminu na HRT3, jedinom državnom kanalu koji vječno prikazuje i to kontinuirano jako dobre ili odlične uglavnom arthouse naslove. Nađe se tu i klasika filmske umjetnosti ali i recentnijih filmova koji će klasicima tek postati. I ovdje je riječ o jednom takvom naslovu, pravedno nagrađenom Nagradom žirija na Berlinaelu. Podigrano i suptilno redateljica nas uvodi u priču iz koje vješto ili nevješto sami zaključujemo jer redateljica ne objašnjava previše, ne sugerira na silu, ona gotovo ovlaš prikazuje i snima. Maloljetna 17-godišnja Autumn sanjiva je (i izgledom i nutrinom) djevojka koja se nenadano nađe u škripcu. Naime zatrudni (nije do kraja filma jasno s kim, iako su naslućena dvojica muškaraca koji bi mogli biti očevima), naravno neželjeno, te se odlučuje na pobačaj. Budući da živi u malom pensilvanijskom mjestašcu, daleko od progresivnog New Yorka i sličnih američkih gradova, djevojka bude prisiljena otputovati skupa sa sestričnom Skylar u udaljeni NYC ne bi li izvršila pobačaj. Prije toga ona će posjetiti lokalni ženski centar koji joj jedino ima poručiti da je pobačaj ubojstvo a ne njezino pravo. Nakon što djevojke ukradu novac iz lokalnog supermarketa gdje rade, upute se autobusom u veliki grad. Tamo ih sustižu nevolja za nevoljom kada se ustanovi da je Autumn trudna 18 tjedana i da se u klinici u koju je došla ne obavljaju pobačaji u tako kasnom stupnju trudnoće. Ipak, pošalju je u drugu kliniku gdje pak procedura traje 2 dana. Djevojke su bez novca i nemaju gdje spavati ali se ukaže dečko iz autobusa koji baci oko na Skylar. On im odluči pomoći.
Puno je filmova snimano na temu pobačaja, i što god o zahvatu mislili, ovaj film vam ništa ne nameće niti sugerira; on priča životnu priču jedne tinejdžerice koja smo mogli biti i vi i ja i one. Naslovnu ulogu Autumn izvrsno i sugestivno a pomalo tiho odigrala je Sidney Flanigan, kojoj je to prva filmska uloga uopće. Flanigan se inače bavi i glazbom te sama piše svoje pjesme. Na početku filma na školskoj priredbi Autumn izvodi svoju pjesmu kojom se razotkriva, odnosno koja daje uvid u to da je djevojka prisiljavana na odnose kojima se ne može oduprijeti. Sumnjivac broj jedan majčin je dečko, znači očuh, lokalna pijandura konstantno s pivom u ruci i zabezeknutog, caklenog pogleda. Nakon priredbe očuh se obrati Autumn no ona mu govori da jede govna. Tijekom izvedbe netko iz publike joj dobaci da je drolja, a ona namjerno zalijeva pićem jednog lokalnog dečka u pubu. Svi ti nagovještaji Autumninog života dovoljno su oprezno i precizno stavljeni u film bez prevelikog naglaska, ali se ni ne zatomljavaju.
Oštrouman gledatelj naravno razmišlja i zaključuje, a to se u ovakvoj vrsti filma od njega i očekuje. Ima još filmskih rukavaca u kojima očekujemo neki spektakl klimaksa i razvoj radnje, no on se neće dogoditi (kada naprimjer Skylar ode s dečkom iz autobusa i ostavi Autumn posumnjamo da će joj se nešto loše dogoditi). I nije li filmofilsko zadovoljstvo u poigravanjima gledateljskim očekivanjima, jer u filmu očekujemo samo kad se povežemo s likovima. U ovom slučaju redateljici to uspijeva.
Sam proces do pobačaja vrlo je detaljno opisan i prikazan, preko psihotestova u kojima junakinja otkriva u upitniku da je zlostavljana i prisiljavana na spolni čin. Vrlo pametno nazvan film zapravo su mogući odgovori upitnika: NIKAD, RIJETKO, PONEKAD, UVIJEK. Tijekom upitnika djevojka se potrese do te mjere da toliko suosjećamo s njom, da želimo da krivac pati, iako to nije rukavac ovoga filma. Sam čin pobačaja nije eksplicite prikazan kao u canneskom pobjedniku 4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana ili u nedavno snimljenom rumunjskom filmu Travanj. Ipak, jednako je mučna atmosfera kada se djevojka nakon zahvata u autobusu vraća u rodnu Pennsylvaniju. Kroz prljavi prozor vide se sivilo zime, truli dimnjaci i svo sumorje periferijske Amerike. Toliko različito od velikog neonskog spektakla jednog New Yorka koji je u službi filma samo kao kulisa – kulisa gužve i kaosa kakav vlada samo u takvim megalopolisima. Takvi kontrasti prisutni su u svim tim velikim državama, pogotovo u SAD-u, zemlji gdje se najbolje očitava bijeda pod ruku s trulim bogatstvom.
Amerika nije kontrastna samo u slučaju financijske moći, nego i u pitanju moralnih, etičkih i svjetonazorskih uvjerenja, ona je jedan ogromni šareni melting pot koji se postepeno raspada u današnje nemirno doba. Film je snimljen 2019. u doba prije korone, prije Ukrajine i tog svog čudnovatoga današnjeg svemira.
Redateljica ne daje svoj stav eksplicitno – mirno kadrira i bilježi priču toliko stvarnosno kao da je riječ o dokumentaristici. Glavnim glumicama, ali i osoblju klinike za pobačaj, vjerujemo i također želimo da djevojku za ruku pri zahvatu drži baš mila službenica, čime se pokazuje kako birokratski sustav ne mora uvijek biti hladan i neugodan.
Natruha ljudskosti i dobre nade no u isto vrijeme i zlosutnosti zrcali se krajem filma kada se djevojke vraćaju doma u svoj divni country-home. Možda atmosferu filma najbolje dočarava razgovor djevojaka za ručkom u restoranu brze hrane kada Skylar upita Autumn: kako je bilo na pobačaju? Je li boljelo? Bilo je samo neugodno, odgovara zamišljena djevojka znajući da ovo iskustvo možda neće biti ni zadnje te u odsutnosti pogledom da razmišlja o daleko gorim stvarima poput jednog zlostavljanja. Ipak, tu nam redateljica nudi kraj a o filmu ostajemo misliti još dugo. Tema nije nova niti unikatna, no ispričana je toliko senzitivno a nenametljivo da imamo dojam da smo pogledali mini remek-djelo.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 6. listopada 2025.
