Dobar art dobre djece

Dobra djeca, red. Filip Peruzović, Hrvatska, 2024.

• Jesmo li i možemo li biti dobri ljudi? Ako, kada, zašto i zbog čega? Da, mogli bismo biti, ali i ne moramo… No svijet, ako ga još ima, potječe od dobre djece. Hmmm… pa zar svi nismo bili dobra djeca? Jesmo, osim onih koji su bili – zločesti! No, no, sve ovo tek su pametovanja kao šlagvort za jedan mali film.

  Filip Peruzović redatelj je koji je nakon pauze veće od desetljeća polučio svoj drugi dugometražni igrani film. Dobra djeca (2025.) jednakim su dijelom, autorskim prinosom i ostvarenje njegovih protagonista. Naime, iako su autori scenarija sam redatelj i Nikolina Bogdanović, u konačnom izgledu i dojmu Dobre djece stoje brat i sestra u priči, inače životni partneri Nina Violić i Filip Šovagović. Ulazak u film uokviren je s deset statičnih kadrova prikaza interijera jedne kuće. Tek nakon toga upoznajemo se s Bratom i Sestrom. On stoji na balkonu i promatra okoliš, a Ona se budi nakon nemirnog sna. Jedini su dolazeći zvukovi oni iz prirode.

  Gledatelj je zarana upozoren da se radi o art-filmu. Svi slikovni signali i semantički potencijal ozračja od početka dijelovi su njegove umjetničke namjere. Naravno, sa svim opasnostima, rizicima da ovo kino-djelo ostane i nerazumljenim. Statična kamera i spora izmjena kadrova, pak, upućuje na kontemplaciju. Posebično je to naglašeno i samom temom Dobre djece. Sestra i Brat dolaze u veliku kuću s pogledom na udaljena svjetla (velegrada) kako bi je očistili nakon smrti i pogreba svoje Majke. Iako odsutna tjelesno, Majka će se pojaviti kao simbol njihova odrastanja u ambijentu koji je, mora se priznati, idiličan i oniričan. No, prije svega, Smrt i njezina blizina postaju Aktor međuodnosa najbliskijih si osoba.

  Brat (Šovagović), saznajemo, živio je do posljednjih trenutaka s Majkom. Vodio je brigu o njoj. Ili… nije. Jer, kako će Sestra (Violić) vrlo brzo otkriti, čisteći kupaonicu, ormare, krevete i parkete, Kuća je bila posve zapuštena. Pronalazi i stjenice, zbog kojih će cijelu Kuću morati i raskužiti gustim dimom. Brat s druge strane, uživa u zamatanju porculanskih figurica u novinski papir. Njegov će odnos prema prošlosti biti patetičan i nostalgičan, prikriveno bo(h)emski. S druge strane, slutimo da je Brat ostao i samac. Njegova pjesmica koju izvodi pred kraj filma nekovrsni je samoopis iz pozicije, hmmm… luzera. Sestra, za koju saznajemo da živi u Kanadi s mužem i kćerkom, realist je bez vidljive nostalgije. Osim u trenucima kad, zajedno s Bratom, poteže iz rakijske boce.

  

  Rekoh već, čini mi se da je film dobrim dijelom obilježen autorstvom glumaca. Filip Šovagović – poznat i po svojim bizarnim i grotesknim redateljskim ostvarenjima, dobru dozu svoje pomaknutosti iskazuje i nekovrsnim ekscesima tijekom filma. Ponajprije, njegova sklonost ironizaciji Sestre dolazi do izraza u trenucima zajedničke Igre. Oni igraju ping-pong (bez mrežice), a vrhunac njihova neuspjela prizivanja zajedničkog djetinjstva gledamo u igri Kockica. Tada saznajemo i koje je njezino ime… Brat je naziva Sašicom, na što ona naprosto popizdi. Opet, rekoh već, ipak nalaze zajednički jezik kada s vrha brijega, na livadi pokraj šume iznad grada, piju rakiju.

  Važnu ulogu, osim stare Kuće, u filmu igra i Priroda. Izmjene sunca i oblačnog neba, pa sve do noćne oluje s vjetrom i grmljavinom, upotpunjuju stalni zvukovi kukaca, ptica, a mravi će biti oni koji će, izgleda, potpuno ovladati ambijentom. Kadar s mravima u tanjuru podsjetio me na omot legendarnog albuma Haustora iz 1981., a tekst pjesme 60´-65´ umnogome mi se poklopio i s ozračjem filma. (Poslušajte Haustor – 60´-65´)

  

  Peruzović vodi film s jasnom idejom. Ta je ideja nostalgično prizvati prošlost i… djetinjstvo. Dakle, nastojeći prikazati odrasle ljude kao dobru djecu. No, je li to moguće? Retorički ovdje postavljeno pitanje priziva negativan odgovor na njega. Usto, i svaka komunikacija izvan pomalo grotesknog prizivanja djetinjstva ostaje teška, gotovo iscrpljujuća. U tom je smislu jedna od najuspjelijih sekvenci filma ona u kojoj Brata i Sestru posjeti Susjed (Vinko Kraljević). Dijalog s njime bit će izveden upravo maestralno – naturalistički. Naime, već dugo u HR-filmu ne vidjeh toliku dinamiku i pulsiranje ritma filma izvedenu iz nepodnošljivo dugog statičkog kadra! Spomenuti autorski naturalizam uzaludnog fingiranja dijaloga – kada se nema što sadržajno (iz)reći, doista je evociranje onog najboljeg iz tradicije stvarnosnog prikaza zbilje takva kakva jest.

  No, Dobra djeca nadilaze i puki naturalizam. Posebično svojim poetskim ozračjem. Ta je poetika prigušena, samozatajna, no strpljivom gledatelju jasno čitljiva. Negdje pri samome kraju filma učinilo mi se da su autori Dobre djece unekoliko prizvali i eksperimentalno-lirski uradak Pismo Ćaći (2012.) Damira Čučića. Tamo Otac i Sin leže zajedno na krevetu, nakon brojnih svađa iskazujući obiteljsku bliskost. Ovdje se ležećem Bratu na krevetu pridružuje Sestra, nježno se privivši uz njega. To je zadnja noć prije njezina leta za Kanadu.

  

  Dobra djeca istinski su art-film. Idejom, namjerom i… realizacijom. Otud proistječu sve njegove mane (sporost i namjerna bizarnost, vidljiva u Bratovoj namjeri da ostavi tjelesni trag na Sestrinoj majici), ali i prevladavajuće vrline. Film je ponajbolji u svojoj samozatajnoj i suzdržanoj poetičnosti. Ono ljudsko, isuviše ljudsko izbija na vidjelo tamo gdje nema ljudi. Kadrovi ispražnjene sobe, svojom čistoćom (i tišinom) kao da kazuju: Eh da, a bili smo baš… Dobra djeca.

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. listopada 2025.

Piše:

Marijan
Krivak