Prispodoba jezovite jeke tamničarskih dana i noći

Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Sedma kronika, red. Bruno Gamulin, 1996., prema nedovršenom rukopisu romana Sedma knjiga ljetopisa Grge Gamulina, 1/2

• Grgo Gamulin (1910. – 1997.) glasoviti je hrvatski povjesničar umjetnosti (kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prisilno umirovljen 1972. zbog sudjelovanja u MASPOKU), znanstvenik i književnik. Autor je niza eruditskih putopisa (Ilarijin smješak, 1968.), eseja (Mostovi preko usamljenosti, 1963. – 1967.) i pripovijedaka (Voštana krila, 1978.). Godine 1990. javio se romanom Ne znaju jegulje, a u rukopisu mu ostaje drugi roman: Sedma knjiga ljetopisa, koji će međutim poslužiti kao podloga za scenarij filma Sedma kronika (1996.) koji će režirati njegov sin Bruno Gamulin, također povjesničar umjetnosti, diplomirani filozof i istaknuti redatelj dokumentarnih i igranih cjelovečernjih filmova (Živi bili pa vidjeli, 1978., Ljeto za sjećanje, 1990., Polagana predaja, 2001.).

  Grgo Gamulin iskusio je tamničenje za vrijeme NDH, a progona se nije oslobodio ni u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Nakon svoje početne ždanovističke kritičarske faze u književnosti, prometnuo se krajem 60-ih godina u djelatnoga otklanjatelja ideoloških pritisaka u kritici i teoriji književnosti. Stoga nije nimalo začudna njegova potreba da u zreloj životnoj dobi (potaknut dakako i osobnim iskustvom) u nedovršenu romanu Sedma knjiga ljetopisa progovori o preživljavanju komunističkoga logora, jednoj od najtraumatičnijih tema druge polovice 20. stoljeća.

  Autoru je sasvim sigurno trebalo podosta mentalne odvažnosti, ali i talenta, kako bi opisao strahotni martirij logoraške svakodnevice na Golome otoku – hrvatskome Sibiru,  kojom upravljaju kaposi i starešine, svojevrsni žrtveni jarci pretvoreni u krvnike (vrijedi dakako i obratno), poltroni s cezaroidnim ambicijama koji će i sami jednom dolijati kao državni neprijatelji zbog sitnih izdaja ili pretjerane samovolje. U srcu je ovoga romana prispodoba jezovite jeke tamničarskih dana i noći, one proždiruće tjeskobe i neizlječiva straha od komunističkih isljednika: njihovih manipulativnih pitanja koje uznike odvode u najmračnije ponore apsurdnosti i ništavna doživljaja svijeta.

  Grgo Gamulin dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Posthumno su mu otisnuta mnoga djela, no još uvijek je zamjetna neobjavljena književna ostavština, posebice se to odnosi na golemi opus memoarske proze i tekstova političko-publicističkoga tipa.

  Sedma kronika najuspjeliji je Gamulinov film, nastao prema očevu rukopisu nedovršena romana Sedma knjiga ljetopisa. Srodni duhovni gabariti oca i sina itekako su zamjetni u ovome filmu – Gamulin kao povjesničar umjetnosti i kao redatelj u njemu spaja ljubav prema umjetnosti i Bogu, stilski začinjenu u sveobuhvatnu teatarskom pogledu na čovjekovu sudbinu. Moglo bi se reći kako je riječ i o „etnografskome“ filmu, uronjenu u nacionalnu baštinu (kakvi su, primjerice, Babajini i Mimičini filmovi), posebice u sredozemni bazen likovne i glazbene umjetnosti, ali i u pasionsku baštinu kvarnerskih otoka (Rab).

  Sedma kronika vizualno je i auditivno vrlo dojmljiv film, uz izvrsnu scenografiju Željka Senečića fabula se postupno razvija od direktna suočavanja gledatelja s martirijem golootočkih uznika, dovedenih na otok u svrhu preodgoja od subverzivna djelovanja prema državi i Partiji, do papilonskoga zapleta i (ne)očekivana raspleta. Glavni je (anti)junak filma Bjegunac, u zatvorskome sustavu NITKO, tek broj 1714, benigna mladolika pojava ni zbog čega dovedena u Zemaljski pakao višestrukoga maltretiranja na prisilni rad u kamenolomu. Svakodnevni gaslighting, emocionalno i tjelesno zlostavljanje ostavljaju neizbrisiv trag u dušama zarobljenika kojima se nerijetko događaju rubne situacije. Bezimeni 1714 (i ovo je dijelom karakterne filmske interpunkcije) teško se nosi sa sveopćom dehumanizacijom, a najteže s činjenicom što je gurnut u zločin koji nije mogao izbjeći: kamenom usmrti prijatelja iz kolone uznika prisiljenih ozljeđivati pridošlice ili „prijestupnike“ na radu. Gamulin već s prvim kadrovima izaziva golemu suosjećajnost upravo biblijskim motivom osude i ponižavanja pravednika. Mučenja zarobljenika zrcala su kristovske patnje i bezumlja mučitelja. Ivo Grgurević maestralno je utjelovio cinična i okrutna Kapa, lišena svake empatije prema izmučenim ljudima, paranoična spram pojave možebitnih staljinista i u godini njegove smrti.

  Početak je filma, dakle, u znaku križnoga puta i slave tiranskoga jednoumlja. Kapova je „svaka druga“ turpističko-ponižavajuća: Bando! Mrš!

  Mračni dio fima zamjenjuje Bjegunčeva pustolovina bijega s Gologa otoka i njegov odisejski dolazak na obalu Raba u čijoj je blizini smješten samostanski kompleks s crkvom. Alma Prica senzualno je utjelovila redovnicu Klaru čiji je susret s ozlijeđenim i poluslijepim Bjeguncem umjetnički kadriran: dirljiva je to filmska pieta koja dugo perzistira u gledateljevoj svijesti.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 22. studenog 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica