Mala pustolovina kao omaž liku Winnetua
29. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Kanjon opasnih igara, red. Vladimir Tadej, 1998., prema istoimenom romanu Hrvoja Hitreca, 1994., 1/2
-
Kad smo bili maleni, većina nas se igrala i maštala o drugačijim svjetovima. Većina nas željela se upustiti u neke pustolovine. Kada si dijete i kada ti mašta radi sto na sat, nema ništa bolje. Pogotovo ako se voliš igrati Divljeg zapada ili nečeg sličnog. Ali ne kaže se bez razloga: pazi što želiš… Niti to kako je lijepo biti bezbrižno dijete, jer djeca nisu svjesna mehanizma uzroka i posljedica.Za radnju filma je jako bitna lokacija. Smještena je u okruženje juga, uz grad Omiš i njegovu okolicu bogatu ljepotom prirode koja uključuje kanjon Cetine pokraj kojeg je sniman legendarni Winnetou. Glavne protagoniste radnje upoznajemo postupno. U prvim kadrovima obitelj Katušić razotkriva se kao složna zajednica koja željno iščekuje dolazak svojih prijatelja iz Njemačke, dok se vraća iz uobičajene vožnje barkom. Barku im privezuje uz pokoju šalu lokalni osobenjak i ribar barba Frane, koji utjelovljuje duh mjesta. Ubrzo upoznajemo i obitelj Keller. Očevi su prijatelji još iz vremena snimanja filmova prema romanima Karla Maya, a dječaci su također naslijedili njihove sklonosti. Djevojke pak, Maria i Ketty, u mladenačkoj su dobi kada se otkrivaju prve ljubavi, a majke sve to nekako dobroćudno promatraju. Ljetovanje uz svježe ulovljenu ribu zahvaljujući barbi Frani, ljenčarenje na plaži uz dobru knjigu, plivanje i gledanje videokasete stvara atmosferu da ništa ne može poći po krivu. Međutim zapovjednik policije u zatvoru ima tri opasna zločinca. Marko i Otto kao predvodnici dolaze na ideju da bi bilo lijepo otići u kanjon oponašajući Indijance. Na različite načine pokušavaju dobiti roditeljsko dopuštenje za njihovu malu pustolovinu, međutim odbijeni su. Ipak, čini se kako im se sreća nasmiješila, jer oba roditeljska para odlaze na krstarenje oko Brača i Hvara jahtom poznanika Stolzera.
Dječaci ne žele sa sobom povesti najmlađeg brata i psa Kima, ali svejedno ustrajno provode plan i bježe s voki-tokijima, naprtnjačama u indijanskim kostimima, iskorištavaju situaciju i bježe u slobodu i divljinu. Istovremeno, služeći se lukavstvom, ona tri zatvorenika nadmudre čuvara i također bježe u slobodu, tražeći spilju u kojoj je zaostalo pohranjeno oružje. Dječaci se okupljaju oko logorske vatre, ipak se voki-tokijima jave sestrama, nesvjesni da je na radiju emitirano upozorenje o bjeguncima. Maria i Ketty ih mole da se vrate kući i prosljeđuju im informaciju za koju dječaci isprva misle da je šala. Ali nažalost, prekasno je za išta učiniti. Zatvorenici su naletjeli na dječake i uzeli ih kao taoce te se zabarikadirali s njima u spilju. I sve što može poći po krivu, pošlo je. Dječaci su u nezavidnoj situaciji. Zatvorenici uz pomoć voki-tokija pričaju s Marijom koja ih spoji sa zapovjednikom policije. Oni u dječacima vide kartu svog izlaska i priliku da stvarno pobjegnu avionom. Roditelji ni ne slute u što su im se upetljala djeca, jer se Maria javlja i na svaki brižan majčin poziv izbjegava otkriti što se događa kako bi oni ostali blaženi u neznanju. U međuvremenu svi su se digli na noge – i policija i vojska, kako bi organizirali spašavanje dječaka na nepristupačnom terenu. Najmlađi brat s psom naleti na barbu Frana koji odluči preuzeti stvar u svoje ruke i riješiti je. Nitko ne poznaje predio poput njega, pa dolazi na genijalnu ideju kako izvući otete dječake. Na kraju mu to i uspijeva uz malo ronjenja, par boksačkih udaraca i letećih distrakcija. Policija uz pomoć vojske pak savlada zatvorenike. Roditelji se vraćaju iz zabave za odrasle. Pristajući uz mol, pristaju uz idilu gdje ih dočekaju sva djeca na broju i ostaju lišeni spoznaje njihove male pustolovine.Kanjon opasnih igara scenaristički su osmislili Vladimir Tadej i Hrvoje Hitrec. Prema filmskom scenariju zajedno su i napisali knjigu koja je nagrađena književnom nagradom Grigor Vitez.
Vladimir Tadej je bio redatelj, scenarist i scenograf. Studirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, međutim vrlo brzo ga je privukao rad na filmu. Od 1947. na filmu počinje raditi kao scenograf i to kao jedan od pionira te struke u jugoslavenskoj kinematografiji. Usavršavao se u studiju Barrandov u Pragu. Radio je na oko 80 domaćih i inozemnih filmova. Od kraja pedesetih djeluje i na animiranom filmu s Vjekoslavom Mimicom kao suscenarist prvih uspjeha Zagrebačke škole crtanog filma. 1966. režira svoj samostalni animirani film Sve želje svijeta, nakon čega je uslijedila 1970. ekranizacija Družbe Pere Kvržice prema romanu Mate Lovraka. U žanru dječjeg filma realizirao je Hajdučka vremena i Tajnu starog tavana. Međutim, najveću pažnju i uspjeh ostvario je komedijom Žuta i psihološkom dramom Hitler iz našeg sokaka. Još se ističu Pakleni otok i Anticasanova, te eksperimentalni film Simpozijada. Za televiziju je režirao nekoliko igranih serija i dokumentarne filmove.
.jpeg)
Hrvoje Hitrec je pak osebujna ličnost poprilične biografije i bogata kulturna angažmana. Poznati je pisac koji radnje svojih proza i dramskih ostvarenja uglavnom smješta u Zagreb. Prvi Hitrecov roman je Pustinjakov pupak, zatim Manijak i Ljubav na crnom baršunu. Međutim ono po čemu je zadobio status legende jesu upravo njegovi veličanstveno epični Smogovci, koji su se napeto čitali i čekali na ekranima. Smogovci su to uz koje smo odrastali, a odrasli bi uz njih rado podjetinjili. Osim brojnih titula i odgovornosti koje preuzima na sebe u svom neumornom radu, jedan je od najistaknutijih ekologa u knjigama za djecu i mladež. 2010. objavio je romanesknu trilogiju o hrvatskoj povijesti: Kolarevi, Što bog dade i sreća junačka i Špilberk.
Pročitajte sljedeći nastavak...
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 16. prosinca 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija