Solidna ekranizacija izuzetne vizualnosti
Stranac (L´étranger), red. François Ozon, Francuska, 2025.
-
Stvarno malo je romana tako kultnih, tako upisanih u povijest, malo školskih lektira koje su na prvi mah toliko neprohodne i misteriozne, zavijene velom sfingaste tajne i duboko zakucane u apatiju i zloćudnost svijeta koji danas u moderno doba dobivaju svoje pravo značenje. Roman Stranac Alberta Camusa, izdan 1942. (doba 2. svjetskog rata koje je pisca možda svojom apsurdnošću i bezidejnošću nagnalo da napiše taj epitafski roman posvećen besmislu življenja i robovanju iluzijama) par je puta ekraniziran. Prvi put to je učinio legendarni Luchino Visconti 1967. godine.
Ovaj put emotivni zanatlija Francuz Francois Ozon, poznat po svojim vizualno predivnim i emotivno senzualnim filmovima (Ispod pijeska, Bazen, 8 žena, Frantz) i jedan od najplodnijih francuskih sineasta današnjice, uhvatio se ukoštac s Mersaultovim svijetom bezidejnosti i apsurda, tj. camusovskom filozofijom apsurdnosti svijeta u kojem dirigiraju slučajnosti i zla birokracija slična sartreovskoj filozofiji na koju se oslanja.
Radnja prati emotivno praznog i apatično ravnodušnog mladog Mersaulta, činovnika u francuskom Alžiru 1938. godine, kojem upravo umire majka u domu za stare i nemoćne. Mersault ne plače za majkom niti ikako odaje da mu je teško. Odradi bdijenje bez da pogleda zadnji put lice svoje matere, odradi misu zadušnicu i sahranu, uz štićenike njezina doma. Doznaje da ja majka bila i zaručena za također štićenika doma. Na njegovu licu dosada i prazno zurenje u daljinu. On, čini se, ne pati. No je li doista tako ili je Mersault samo lišen glume i iluzija i ne snalazi se u svijetu u kojemu se od njega očekuju naučene i rutinske reakcije? To je pitanje koje nam je postavio veliki Camus u svome romanu a samim time i Ozon u filmu.
U isti mah, gotovo sljedeći dan, ponovno će na plaži sresti staru znanicu Marie s kojom će započeti vezu. Ona se želi udati za njega ali on je i prema njoj, osim u krevetu, prilično apatičan i suzdržan. Čitavo vrijeme te dosta vjerne adaptacije romana pitamo se što je dovraga tom mladiću.
Uskoro će se u priči pojaviti i starac koji tuče i viče na svog psa a plače za njim kad mu pobjegne (vrsni i neobični glumac Denis Lavant, poznat iz filmova kultnih Lea Caraxa, Claire Denis te Harmonyja Korinea) te susjed Raymond koji je izgleda svodnik te tuče svoju radnicu i ljubavnicu Arapkinju čiji ga pak brat sa svojom ekipom počne pratiti i prijetiti mu nožem.
Ničim izazvan, osim bezvremenom ravnodušnošću spram ovog apsurdnog svijeta kojeg sam ne razumije i u kojemu se osjeća stranac, uz odbljesak sunca u oči i memljivi pijesak pod nogama, na plaži će sa 5 metaka Mersault ubiti Arapa koji je ležao na tlu i potegao nož prema njemu. Ako se bojao, ako je strepio za život, čemu dodatna 4 metka ispucana u Arapa? Mersault će biti osuđen na smrt zbog ubojstva s predumišljajem (isprela se jedna od istina spram njega od strane sudstva i birokracije kao neosjetljivog i psihopata koji ne plače za majkom pa je sklon i ubiti zbog urote s prijateljem) i čini se da mu je potpuno svejedno. U ključnoj sceni filma, onoj ispovijedi svećeniku, koju ne želi i na koju je natjeran, on nasrne na božjeg radnika kojemu govori da su svi isti – i vjernici i nevjernici, da ne vjeruje u Boga te da ga ostavi na miru jer svi će jednom umrijeti, nebitno kojim redom i zašto. A njega su ionako osudili ne zbog zločina spram Arapa nego zato što nije plakao za majkom.
Jer u ovom apsurdnom svijetu živjeti 30 ili 70 posve je isto kad smo svi na odstrelu, a on taj svijet ne osjeća. Preteča svim onim ubojstvima poradi slave i izlaska iz anonimnosti (jedno od mogućih tumačenja romana i filma) baš je ovo njegovo ubojstvo izazvano ničim posebnim osim možda rasapom sustava jednog neobičnog čovjeka, kada on u zadnjoj svojoj ispovjednoj rečenici govori da će mu goditi ako rulja dođe s mržnjom ispratiti njegovo dekapitiranje.
U ulozi Mersaulta zgodni je i sugestivni mladi glumac Benjamin Voisin a u ulozi Marie glumica Rebecca Marder. Film je premijerno prikazan na Venecija Film Festivalu 2025., gdje je nominiran za glavnu nagradu Zlatni lav.
Ozon uvijek nudi vizualno raskošne i oku samim tim ugodne filmove; čak su mu mnogi zamjerali vizualnu premoć nad onom sadržajnom. On se itekako dokazao svojim zagasitim i izražajnim stilom, ali isto tako se dokazao i kao redatelj izazovnih tema i ideja. Iako mu filmovi nisu uvijek jednako uspijevali, adaptacija velikog Stranca je solidna, na trenutke jaka, a sa zaključkom vrlo upečatljiva. Crnobijela fotografija je izuzetna a pjesma s odjavne špice grupe Cure Killing an Arab vrlo je efektna završnica.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2026.
