Novi klinci protiv starih predrasuda

Glavonja, red. Marina Andree Škop, Vanda Raymanová, 2026.

• 

  Slavni fiktivni detektivi dolaze u mnogim psiho-fizičkim oblicima: jedni su osobeni i ekscentrični, drugi pomalo povučeni ali briljantni, treći metodični i promišljeni, no baš svi dijele kvalitetu karakterne distinktivnosti i neobičnosti te gledatelje/čitatelje redom, bez iznimke, drže u neizvjesnosti dok savršenom preciznošću rješavaju slučajeve i/li zločine. Počevši od najeminentnijih: Sherlocka Holmesa i Herculea Poirota, Sama Spadea ili Philipa Marlowea preko Benoita Blanca, Lisbeth Salander i Acea Venture do najikoničnijih suvremenih figura Patience Evans i Carla Morcka, lako se dolazi i do dječjih filmsko-knjiških detektiva među kojima se izdvajaju Nancy Drew, TinTin, Encyclopedia Brown, Scooby Doo ekipa itd.

  Upravo detektivska/istražiteljska narativna potka naizgledna je centralna radnja filma Glavonja, u kojoj skupina djece rješava slučaj nestalih roditelja (pomalo zapletom priče nalik onom njemačkog naslova Markusa Dietricha Nevidljiva Sue/Invisible Sue iz 2018; a zanimljivo je i da detektivske motive u svojim izlaganjima njeguju i ostala dva najnovija hrvatska dječja filma: Bumbarovo ljeto Daniela Kušana i Drugi dnevnik Pauline P. Nevena Hitreca).

  

  Pritom rečeni motiv dječje skupine udružene poradi zajedničkih pustolovnih rješavanja misterija, toliko znan kako već iz klasičnih dječjih romana i filmova tako jednako i onih suvremenih, vremenom ipak zadržava temeljne univerzalne poruke i vrijednosti prijateljstva, solidarnosti, podrške, empatije, činjenja dobrih djela, ali i inkluzivnosti, no poprilično mijenja način prezentacije, lokacije (pri kojima se počesto prostor djelovanja seli odnosno dislocira iz urbana okruženja u onaj ruralni), baš kao i (i to poglavito) motive, uključujući u svoje radnje i profilacije nekoć tabuizirane smrti, spolna opredjeljenja, probleme s tjelesnom težinom, stigme bolesti. Tako se i kod Glavonje spomenuti naizgledni centar radnje istrage ipak u svojoj srži vrti oko jednog od takvih motiva: naime, poremećaja iz spektra autizma – neurorazvojna poremećaja socijalne interakcije i jedinstvenih uzoraka ponašanja.

  Dječak Milan u djelu pokazuje senzornu senzibiliziranost, fiksiranu rutiniranost, striktan i jednoobrazan interes te naizgled nesposobnost/nedostatak/nemogućnost emotivnog reagiranja/odgovora. Ipak, uključivanjem u rečenu dječju družinu, naoružanu spontanim alternativnim oblicima komunikacije, i on polako omekšava svoj stereotipni obrazac ponašanja te postaje znatno funkcionalniji, čime se odašilje poruka o neizostavnoj važnosti prihvaćanja različitosti, dubljem razumijevanju svekolikih (ne samo neurodivergentnih) individua i instantnom odbacivanju (i ne samo vršnjačkih) predrasuda te bullynga.

  

  Zbog svega navedenog ovaj doduše obiteljski film, no primarno namijenjen publici nižih razreda osnovne škole, dobio je i preporuku Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Pravobraniteljice za djecu i Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, a prati ga i metodički priručnik/vodič s bogatom nastavnom pripremom namijenjen učiteljima, ali i roditeljima s edukativnim natuknicama o samom filmu i problemima koje prezentira.

  Što se tiče spomenutog načina prezentacije, film slijedi pozitivan europski dječje-filmski trend vrlo koloritnog i unikatnog produkcijskog dizajna (od naslova Papa Moll (2017.) Manuela Flurin Hendryja i Jim Gumb i strojovođa Lukas (Jim Knopf & Lukas der Lokomotivführer, 2018.) Dennisa Gansela preko Slonića u šumi (Olifantje in het bos, 2025.) Meikeminneje Clinckspoor ili Djece iz Srebrne ulice (Børnene fra Sølvgade, 2024.) Mehdija Avaza do atmosfere romana Banditska bakica i Banditska bakica opet u akciji Davida Walliamsa) kao prezentanta i artikulanta posebnog svijeta naglašene senzorne senzibiliziranosti na zvukove i disrupcije; likovna prikazba zapravo je vrlo stiliziranog i intenziviranoga vizualnog jezika, u kojem vidimo i Milanovu perspektivu i doživljaj realnosti, eksploziju boja i zvukovlja koji postaju okidači za unutarnje užase koje Milan proživljava te filmska ekipa bira sve prikazati u igrano-animiranoj varijanti, s vrlo pogođenom kostimografijom, scenografijom i cjelokupnim Glavonjinim svijetom.

  Zaslužni za isto – uz redateljice Marinu Andree Škop i Vandu Raymanovu, jesu direktor fotografije Tomislav Sutlar, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Zorana Meić, majstorica maske Mojca Gorogranc Petrushevska, supervizor animacije i VFX-a Michal Struss, ali i mali glumci Marta Mihanović, Maks Kleončić, Mark Spiridonović, Martin Pišlar, Andrija Lamot, baš kao i oni odrasli: Ajda Smrekar, Matej Puc, Judita Franković Brdar, Borko Perić, Snježana Sinovčić, Dražen Čuček, Slavko Sobin, Željko Duvnjak, Csongor Cassai, Gabriela Dzuríková.

  

  Koprodukcija Hrvatske, Slovačke, Slovenije, Latvije i Srbije na moderan i djeci prijemčiv i pregledan način nakon Lovrakovih, Kušanovih, Kästnerovih ili Twainovih družina publici predstavlja neke nove klince, kako onda tako i sad – pametnije i srčanije od odraslih.

  © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2026.

Piše:

Katarina
Marić