Kad svježi zrak postane težak za disanje
Miroirs No. 3, red. Christian Petzold, Njemačka, 2025.
-
Film koji je dobio naslov prema kompoziciji Mauricea Ravela Miroirs No. 3, osvaja preciznošću tipičnom za njemačku kinematografiju, te usmjerava prema autorskom potpisu Christiana Petzolda koji teži jednostavnosti koja nije jednostavna. Napetost ove psihodrame zbog jezgrovitosti pobuđuje mnoge asocijacije i interpretacije. Briljirale su dvije glumice i ovo je film koji svakako zaslužuje pažnju.
Radnja filma počinje prilično benigno. Mladi par odlazi izvan mjesta stanovanja na izlet automobilom zajedno s drugim parom. Kada dolaze na odredište i trebaju nadalje krenuti brodom, Laura, studentica glazbe, nikako se ne osjeća dobro i želi natrag kući. Drugi par su zapravo poslovni suradnici i ovaj izlet očito nije samo izlet nego i prilika za napredovanje u karijeri; stoga je Laurin momak izrazito uzrujan, ali je odlučuje odvesti natrag, barem do kolodvora. Putem dožive prometnu nesreću, on pogine, a nju pronalazi i spašava Betty iz lokalnog mjesta. Laura odbija odlazak u bolnicu s Hitnom, te uz Bettyino dopuštenje odlučuje ostati u njenoj kući dok se malo ne oporavi. Tako počinje njihov odnos uronjen u idiličan ruralni krajolik i starinsku kuću u kojoj se sve kvari. Betty se jako izlaže, te za Lauru predano i brižno radi ono što u današnje vrijeme ne bi učinila neznanka za neznanku, možda bi to radila majka ili bliska prijateljica. To nije jedini signal za uzbunu, međutim Laura je doživjela traumu, a prije traume je bila u groznom psihičkom stanju, izuzetno depresivnom, stoga isprva ne percipira kako nešto nije u redu s Bettynim ponašanjem. Laura i Betty brzo razvijaju prisnost kroz jednostavnost zahtjeva svakodnevnog života. Dinamika im se ubrzo naruši kada na ručak pozovu muškarce, Bettynog muža i sina, koji su isprva oprezni i gotovo neugodni, a kasnije uz popravljanje perilice i bicikla, prihvate Lauru. No, usprkos idili, progresivno se provlači tenzija, jer je očigledno kako ta obitelj nešto skriva. U trenutku razotkrivanja Laura doznaje kako je Betty imala kćer Jelenu koja je počinila samoubojstvo, te da nije jedina koja je u potrazi za svježim zrakom kako bi ponovno naučila disati.
Christian Petzold je za ovaj film osim režije napisao i scenarij. Trenutno je jedan od najznačajnijih i najnagrađivanijih suvremenih njemačkih redatelja, te je uz Thomasa Arslana i Angelu Schanelec predstavnik Berlinske škole filma. Petzold je poznat po tome da snima filmske trilogije. Njegovu prvu trilogiju Duhovi čine filmovi Unutarnja sigurnost, Yella i Duhovi. Druga trilogija odnosi se na Ljubav u vrijeme represivnih sustava i čine je filmovi Barbara, Feniks i Tranzit. Posljednji niz od njegova tri filma: Undine, Crveno nebo i Miroirs No. 3 također čine trilogiju posvećenu elementima vodi, vatri i zraku. U zadnje vrijeme je dosta promijenio stav prema snimanju filmova, te je otvoreno kroz intervjue govorio kako mu povratak elementima označava povratak jednostavnosti, ali kroz njegovu jednostavnost rastvara i zagriza u složenost ljudske psihe na poseban način.
Iako je film sniman s puno svjetla, okružen zelenilom, a ta kuća je neprestano otključana i otvorena te se provjetrava, ambijent stoji u potpunom kontrastu s onim što proživljavaju glavni likovi. Gledatelja neće toliko šokirati rasplet radnje niti otkriće zašto se Betty i njezina obitelj ponašaju kako se ponašaju, jer su unutar scenarija postupno ugrađeni tragovi gotovo u maniri detektivskog romana. Međutim, izuzetno je intrigantan taj unutarnji i psihološki svijet, koji se indirektno dotiče naše percepcije, iluzije, predrasuda i zaključivanja, te limitirane sposobnosti komunikacije.
Dvije žene spojila je trauma na pomalo radikalan način. Obje se pokušavaju iscijeliti i trenutno pronalaze oslonac jedna u drugoj. Film progovara kako ponekad nema puno buke i važne stvari se razrješavaju u tišini. Ponekad nema kauča i odlazaka psihijatru. Najčešće pomažemo jedni drugima i zbog toga film dobiva toliko nepatvorene autentičnosti i životne vjerodostojnosti, jer svi smo doživjeli situacije u kojima se lakše povjeriti potpunom neznancu ili u kojoj su nam prijatelji postali bliži od vlastite obitelji. Zbog toga me se film najviše dojmio, jer u srži tematizira osnovnu premisu kako za pomaganje jedni drugima ponekad nije ni potrebno znati sve, ponekad nije potrebno ni biti zdrav nego je dovoljno naprosto biti otvoren i prisutan. Iako je u filmu naglasak na ženama, ne izostavlja ni muškarce niti muški princip. Posebno su upečatljive scene u automehaničarskoj radnji.
Poput promjenjivog vjetra, sve se doživljava drugačije kada se razotkriju tajne, stvari stave u kontekst i ispravi percepcija. Ono što je bilo do koji trenutak simpatično, postat će toksično i potencijalno opasno. Ono kroz što je strujao lahor, omogućavajući svježinu i prepuštanje užitcima života, sad izbija zrak iz pluća i donosi opravdan strah i tjeskobu. Redatelj zbog svog pristupa uvlači atmosferom i kamerom pratimo protagoniste, ali Petzold svejedno ostavlja gledatelju ogroman prostor mašte i slobode interpretacije kreirajući igru tijekom gledanja filma, ali pogotovo nakon završetka filma, jer iz kina izlaziš s filmovima u glavi.
Lauru upoznajemo kao mladu izgubljenu studenticu u mentalno lošem stanju, a tijekom filma se ispostavlja da je prometna nesreća još najbolje što joj se moglo dogoditi kako bi doživjela emotivnu smrt i ponovno uspostavila vezu sama sa sobom i sa životom. Betty joj je pomogla na tom putu. Iako su jedna drugu jako povrijedile, zanimljiv mi je otvoren kraj filma. Naime, Betty utjelovljuje lik majke koja sve kontrolira, ali je krajnje emotivno nestabilna; ona je arhetipski tip žene koja guši i iako ne možemo ustvrditi da je ona razlog što joj se kćer ubila, Jeleni zacijelo nije pomogla takva vrsta toksične majke. Betty teži za iskupljenjem i oprostom. Kroz odnos s Laurom ima priliku upravo za to. Iako Laura djeluje pozitivno na nju i pokreće je iz unutarnjeg mrtvila, pitanje je koliko se ona zapravo promijenila, jer je manipulirala sinom i na kraju je djelovala u maniri voajera, te je zadržala svoju vlastitu iskrivljenu percepciju, zbog čega je kraj filma uznemirujući. Ostaje mogućnost da je Laura dobila stalkera u život, iako je krenula dalje. Upitno je pak kako je Betty krenula dalje, odnosno hoće li poštovati Laurinu želju i pustiti je na miru. Paula Beer i Barbara Auer su apsolutno prekrasno iznijele svoje zahtjevne uloge. Bez suvišnosti i s prekrasnom suptilnošću koja dolazi iz iskonske unutarnje snage žene. Zbog Barbare Auer se naježiš, a Paula Beer te raznese. Uspostavile su užasno moćnu komunikaciju na platnu, od koje je najkvalitetnija i najviše začudna ona neverbalna i ekspresivna.
Upečatljivo čisti kadrovi, ogoljenost, bezbrižnost bicikla kada zrak postane pretežak, uvjerljivost situacija i likova, simbolika kuće kao utočišta u kojem se sve mora obnavljati i ulagati trud kako bi stvari funkcionirale, prisutnost prigušene komičnosti života, zanimljive ideje koje se razvijaju kroz film, pitanje kada si siguran i možeš li ikada biti siguran u to kako doživljavaš ljude i stvari oko sebe, kako se nositi sam sa sobom, kako se nositi s procesom traume, kako preživjeti radeći male gredice u vrtu, kako naučiti ponovno disati, kako vjerovati samom sebi, kako da bude jednostavno kada ništa nije jednostavno, sve to i još mnogo više zastupljeno je u ovom nevjerojatnom filmu uz kristalan zvuk tek ugođenog klavira. Konkretan i višeznačan. Predivan i dirljiv. Film zbog kojeg povremeno možeš zaboraviti disati. Film zbog kojeg se nadaš kako će se redatelj upustiti u stvaranje još jedne trilogije.
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 4. ožujka 2026.
