Intrigantna premisa izgubljena u anemičnoj žanrovskoj kompilaciji
Wayward, mini-serija, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Netflix, 2025.
-
Jedna od gorih situacija u kojoj se možete zamisliti jest da se nađete u provincijskom gradiću, naoko idiličnom i gostoljubivom, za koji se ispostavlja da ga ne možete napustiti. Mjesta u kojima su ljudi neprestano nasmiješeni i dobronamjerni jedni prema drugima kao i došljacima pobuđuju zazorne osjećaje, jer stječete dojam da nešto nije kako bi trebalo biti: čovjek jednostavno nije tako dobro biće. Kaže prometni znak na ulazi u gradić Wayward Pines, u istoimenoj televizijskoj seriji autora Chada Hodgea i Marka Friedmana, na kojoj je surađivao i redatelj M. Night Shyamalan (The Sixth Sense, 1999; Signs, 2002, The Village, 2004): „Welcome to Wayward Pies, where paradise is home.” Redovito se ispostavlja da taj dom nije niti malo rajski te je više nalik klopki koja ima obilježja pakla. Još su David Lynch i Mark Frost u kultnoj seriji Twin Peaks (1990, 2017) pokazali da se ispod naoko idilične provincijske površine kriju brojne patologije pa je spomenuto ostvarenje ostalo među inim upamćeno kao jedno od najbritkijih seciranja mračnih strana malih mjestašaca na televiziji.
Pritom su ona redovito bila portretirana na dvojak način. Tradicionalna je linearna televizija više bila usmjerena na obiteljsku publiku pa je suburbiju i provinciju sagledavala kao kontrapunkt gradskim prostorima i urbanom načinu života koji je bio odveć brz, opasan te otuđujući. Takvi su narativi progovarali o izmještanju u novu sredinu te stvaranju novih međuljudskih odnosa, kroz potke o oporavku iskustva te povratku neposrednosti egzistencije pa su provincijski način života idealizirali nauštrb urbanoga. Druga skupina često je razmatrala likove u krizi koji dolaze u novu sredinu upravo u potrazi za boljom i novom egzistencijom da bi uskoro spoznali kako je gradić nemoguće napustiti ili uočavaju da je umivena i idilična površina tek maska koja prikriva bolesno društvo. Takvih je ostvarenja mnoštvo – u rasponu od spomenute serije Wayward Pines (2015, 2016), preko recentne serije From (2022, 2023, 2024) do francusko-belgijske Zone Blanche (2017, 2019) Mathieua Missoffrea, a nemogućnost odlaska ili je rezultat nadnaravnih sila ili ponašanja mještana koji djeluju kao dio kakvoga kulta.
Kanadska serija Wayward, koja nosi naslov sličan ostvarenju Hodgea i Friedmana, odvija se u pitoresknom gradiću Tall Pines u Vermontu, u kojem se ujedno nalazi i škola za problematičnu djecu nazvana Tall Pines Academy. Ustanovu vodi ekscentrična Evelyn Wade (Toni Collette), koja pobuđuje strahopoštovanje u okruženju te se čini da zajednica mnogo drži do njezina mišljenja pa se nameće kao njezin neformalni predvodnik, gotovo predvodnik kulta. Ona je poput svojevrsnoga gurua koji je osmislio novi model pomoći problematičnim tinejdžerima i adolescentima, što je dobar izvor prihoda za njezinu korporaciju jer roditelji plaćaju skupe školarine, a dodatno i zarađuje na svojim self help knjigama.
Priča se komplicira dolaskom para – Laure Redman (Sarah Gordon) i Alexa Dempseya (Mae Martin) u Tall Pines. Laura je bivša polaznica škole s tajnom iz prošlosti te konkretnom ali skrivenom misijom povratka, a Alex je policajac i transrodni muškarac traumatične prošlosti s problemom kontroliranja bijesa. Za razliku od partnerice, Alex je od početka sumnjičav prema mjestu, napose prema Evelyn, pa i svojim kolegama s posla koji joj odveć povlađuju. Ujedno osjeća da s kućom, koju im je upravo Evelyn dala na korištenje, nešto nije kako bi trebalo biti, što nas dovodi u okrilje otrcanoga motiva useljavanja u nastambe u kojima se u prošlosti dogodio kakav krvavi zločin.
Osim spomenutoga para, u Tall Pinesu zatječu se i dvije kanadske adolescentice i društvene autsajderice. Abbie (Sydney Topliffe) je pametna djevojka koja je upala u problematično društvo, a s druge strane nailazi na nerazumijevanje strogih roditelja koji je naposljetku šalju u Tall Pines kako bi popravila ponašanje, umjesto da uvide kako njihove metode komunikacije nisu ispravne. Njezina najbolja prijateljica, problematična za okolinu Leila (Alyvia Alyn Lind), slijedi Abbie kako bi je pokušala spasiti, no i sama završava u ustanovi gdje se uči pravilima igre te kako ih zaobići ne bi li pronašla najlakši način bijega.
Priča je građena na dvama temeljnim fabularnim lukovima. Putem odnosa Laure i Alexa razmatraju se posljedice boravka u školi na kasniji život učenika te se kroz njihove interakcije s okolinom portretira život u zajednici, međuljudske interakcije kao i neobičnost reakcija i ponašanja samih stanovnika. Kroz odnos Abbie i Leile prikazuje se život u školi: odnos među polaznicima te polaznicima i odgajateljima, principi rada s mladima te metode Everly Wade. Mae Martin opredjeljuje se za navedeni dramaturški pristup jer želi podcrtati isprepletenost te međuovisnost dvaju fabularnih lukova. Time što se prikazi života u gradiću i školi naizmjence odvijaju i ukrštavaju sugerira se kako ustanova predstavlja temelj za svekolike odnose unutar i izvan nje. Čini se kako je Tall Pines nastanjen bivšim polaznicima koji su na taj način još uvijek vezani uz ravnateljicu i njezin nadzor.
Okrutne i nehumane psihijatrijske ustanove koje umjesto da pomažu pacijentima vrše torturu nad njima u Waywardu su zamijenjene školom za problematičnu djecu, a elektrošokovi i ine nasilne metode koje filmovi i serije vole eksploatirati zamijenjene su sugestijom, narkoticima te new age pristupom. Evelyn Wade inkarnacija je opasne majke-krokodila koja ne pušta svoju djecu, a učenici jesu inačica njezine djece, čije živote u svakom pogledu kontrolira nastojeći ih uvjeriti da su roditelji njihov najveći problem. Njezina terapija temelji se na otvaranju vrata percepcije kroz nekoliko susljednih etapa liječenja, od kojih svaka naredna predstavlja korak prema ozdravljenju, a prema kojima su pojedine epizode serije i nazvane. Posljednji – Leap – uključuje psihoaktivne droge, a cilj je razriješiti konflikt s pounutrenim roditeljskim figurama te njihovim ponašanjem prouzročenim traumama. Priča tako upada u zamku staroga klišeja prema kojem su roditelji krivi za sve, pa je psihoanalitički pristup izmješten i karikiran te promijenjen u new age sugestiju uz pomoć hipijima dragih narkotika. Serija se međutim nemušto okreće naslijeđu kontrakulturnih pokreta te ih sagledava u vrlo reaktivnom smislu. Nekadašnja kontrakulturna mladež, prema seriji, ne samo da je patila od različitih psihopatologija te neodgovorno koristila razne supstance, nego se pretvorila u psihološke gurue koji mladež liječe halucinogenim drogama. Pritom se sama kontrakultura slizala s kapitalizmom te se pretvorila u self help mašineriju za zgrtanje novca, što je nekoliko puta podcrtano karikiranim ponašanjem Evelyn Wade kada govori o cijeni i vrijednosti terapije. Iako je Toni Collette (Muriel se udaje, Hereditary) sjajna glumica te može jednu ovakvu ulogu iznijeti da istodobno bude i zabavna i zastrašujuća, scenaristički je kao negativka prikazana podosta jednodimenzionalno, a niti ostali likovi ne uspijevaju nadići razinu tipova, primjerice Leila je izvrstan primjer.
Wayward sadrži intrigantnu premisu, no egzekucija materijala nešto je sasvim drugo. Dramaturški djelo počiva na općim fabularnim mjestima koje smo mogli vidjeti u nebrojenim drugim ostvarenjima pa na trenutke djeluje kao anemična žanrovska kompilacija. Pitom se scenaristička soba podosta mučila kako bi izbalansirala dvije fabularne linije, jer svaka od njih ima svoje specifičnosti i preokupacije na koje se nadovezuju podzapleti, pa bi svaka od njih mogla biti iskorištena za jednu seriju. Evelynino povjeravanje Leili također scenaristički nije uvjerljivo motivirano.
Iz komercijalnih razloga i činjenice da su serije priče u neprestanom procesu nastanka, jasno je da kraj mora biti otvoren. Jer, ako se djelo pokaže kao uspjeh kod publike, krenut će se u produkciju nove sezone. Wayward po tom pitanju ne iznenađuje, no iznenađuju ponešto trivijalni plot twistovi u završnici.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2026.
