Umjetnici između intime stvaranja i društvene odgovornosti

8. Arteria – tjedan filma o umjetnosti, 17. – 21. veljače 2026., Kulturno-informativni centar, Zagreb

• Kroz tjedan dana publika je u malenom, ali ugodnom kinu Kulturno-informativnog centra doslovno svakodnevno mogla uživati, naučiti i otkriti nepoznato o poznatome u svijetu umjetnosti. Za selekciju dokumentarnih filmova prikazanih na 8. Arteriji zaslužna je Dina Pokrajac. Ovogodišnja Arteria  donijela je zanimljiv presjek o odnosima koji se kroz umjetničko stvaralaštvo uspostavljaju. Ponekad su prezentirani kroz pojedinačne i intimne priče, ponekad kao zajedničko i začuđujuće iskustvo, ali u oba slučaja umjetnost ima utjecaja na užu i širu društvenu zajednicu. Poslije svake projekcije, tko je imao interesa, vremena i strpljenja mogao je prisustvovati razgovorima sa stručnjacima i produbiti teme prikazane na filmskom platnu. U fokusu su bili umjetnici koji su obilježili poimanje i koncepte, oni koji su bili inovativni i beskompromisni te imali neporeciv utjecaj na modernu umjetnost, oni koji su pomaknuli granice kreativnosti i poimanja slobode.

  Prva Arteria održana je 2016., te je imala namjeru, dosad vrlo uspješnu, približiti život i stvaranje ljudi koji su obilježili svoje vrijeme ili su pak stvarali neopterećeni percepcijom svoga rada. Također, čini mi se uspješno ruši uspostavljenu društvenu predrasudu (što je nadasve potrebno) zbog koje je umjetničko stvaranje prikazano kao mistificirana aktivnost obavijena velom glamuroznosti i to povlaštenih pojedinaca koji su mogli artikulirati i izraziti svoj talent, jer stvarnost je prema umjetnicima često okrutna i nemilosrdna, te u većini slučajeva neovisno radi li se o prostoru književnosti, likovnosti, glazbe, filma, kazališta ili nečeg drugog, umjetnici nikad nemaju privilegiju biti opušteni. Arteria donosi uvid u umjetničko stvaranje koje je nerijetko rezultat trauma, visoke senzibilnosti ili reakcija na društvena zbivanja koja ga okružuju, a umjetnik je taj koji im pruža otpor. Ovogodišnja Arteria zavirila je u različite grane umjetnosti, te probrano prikazala nagrađivane i aktualne filmove. Mislim kako se ne bi pogriješilo kada bi se u budućnosti uložilo u ekspanziju i kada bi Arteria umjesto tjedan dana, trajala čitav mjesec, zbog potentnosti i raznolikosti koje nudi u jezgri namjere svog programa. Osim toga treba pohvaliti i istaknuti pristupačnost i otvorenost Arterije jer je ulaz na sve projekcije i popratne razgovore bio moguć za sve građane, odnosno bio je besplatan.    

  ORWELL 2+2=5    

  

  Dokumentarac Raoula Pecka nekako mi se najviše izdvojio zbog kompleksnosti teme, aktualnosti, realizirane dinamičnosti, virtuoznog načina na koji daje i spaja informacije. Raoul Peck pomalo je zanimljiva ličnost: nakon studija ekonomije i bavljenja time da bude industrijski inženjer, Peck je napustio filmski studij na Akademiji u Berlinu. Bio je godinu dana ministar kulture na Haitiju. Međutim, izrazito je posvećen snimanju filmova koji imaju prepoznatljiv stil, te je višestruko nagrađivan za svoje stvaralaštvo. Pokazuje interes za povijesna zbivanja i kakve učinke imaju po društvo i svijest, te je fasciniran značajnim pojedincima. Ako dosada niste, svakako trebate pogledati njegov briljantno napravljen dokumentarac Ja nisam tvoj crnac. Uporno ga zanima kroz različite kutove i slojeve narativa istražiti i prikazati drugačiju percepciju, onu koja je bliža realnosti. On postupno gradi asemblaž od arhivskih snimki, fotografija, reflektivne naracije i zatim neizdrživim intenzitetom koji ravnopravno ukrštava intelekt i emocije ostavlja bez daha, ostavljajući gledatelja s gomilom informacija, dajući mu razloga za daljnja promišljanja.

  U fokusu dokumentarca je jedan od najvećih, ako ne i najvažnijih pisaca George Orwell, pravim imenom Eric Arthur Blair. Koristeći fotografije i pisma, dekonstruira Orwellov život, pogotovo posljednje vrijeme njegovog života tijekom kojeg je živio u Škotskoj, boreći se za svoje zdravlje i pišući roman kojim će zadužiti ljudski rod. Nemoguće je ne osjetiti njegovu senzibilnost preko pisama, kao i uočiti briljantan um koji je definitivno bio ispred svog vremena. Neobično je slušati kako priča o rukopisu za kojeg nije znao kako da ga nazove: 1984. ili Zadnji čovjek u Europi. Njegovo pisanje nije teklo lako, iako se nalazio u izoliranom mjestu gdje nije bilo previše distrakcija. Neprestano je prekidao rad jer je njegovo zdravstveno stanje bilo loše. Često govori kako nikome ne želi pokazati rukopis ili kako je roman u stanju košmara, te je naprosto nevjerojatno slušati o procesu i stvarima koje su Orwellu prolazile kroz glavu, a svašta mu je prolazilo kroz glavu. Njegovo burno osobno iskustvo uvjetovalo je i direktno utjecalo na njegove stavove i stvaralački rad, te uzrokovalo nastanak najpoznatijega distopijskog romana u svjetskoj književnosti.

  1984. nije nikada prestala utjecati na mislioce i umjetnike. Doživjela je ekranizacije, interpretacije, te je postala kultno mjesto i referentna točka za brojna promišljanja. Raoul Peck je svjestan toga. Na polemičan način, koristeći za bazu Orwella i njegovu 1984., isprva kaotično, međutim kasnije smirenije svjetla reflektora usmjerava prema političkoj situaciji i problemima današnjice, ukazujući i opominjući više nego ikada na važnost Orwellova stvaralaštva. Naime, živimo u ludom vremenu sve jačega tehnološkog napretka, pitanja kontrole i pitanja privatnosti mogla bi nam biti servirana uz buđenje, dok bi nam pitanja o značenjskom preimenovanju jezika trebala biti poslužena uz spavanje. Dokumentarac upozorava na jačanje totalitarizma sa svih strana, te kako uspostavljanje režima često nije lako primijetiti jer su mediji izgubili slobodu i transparentnost, a s druge strane oni koji nameću režim postaju sve vještiji i manipulativniji u tome, ali pravi horor je što mehanizmi moći počinju s političkom korektnošću, zaradom, a završavaju s ratnim zločinima i razrušenim životima.

  U dokumentarcu Orwell u jednom trenutku govori kako su u ono vrijeme pripadnici njegove klase znali naručiti jelo u restoranu ali si ga nisu mogli priuštiti, kako su znali pucati ali nisu imali u što pucati, kako su znali jahati ali nisu imali na čemu jahati. U kolonije ljudi tada nisu odlazili zato što ne bi mogli zaraditi za život kao činovnici, odvjetnici ili vojnici u Velikoj Britaniji, u kolonije su odlazili jer su se željeli osjećati kao gospoda i biti bolji i važniji nego što jesu. Orwell pogađa u samu srž stvari. Na individualnoj razini takvo ponašanje vodi u izvitopereni užas, a na kolektivnoj razini u stravu koje je povijest puna.

  Raoul Peck nam bez uljepšavanja i beskompromisno prikazuje koliko je ugroženo ono što je čovječanstvo stoljećima doživljavalo neovisno o rasi, religijskoj ili nacionalnoj pripadnosti kao moralnu vrijednost. Ovog puta, to ne pogađa samo pojedinca i uži kolektiv, ovog puta je ulog viši i dotiče se cjelokupne civilizacije i smjera kojim idemo. Sloboda misli i protoka informacija postaje neophodna, kao i njezina razmjena, jer je misao zametak procesa i promjene. Umjetnost, kao i svaki čovjek, ima odgovornost razumjeti vrijeme u kojem živi i nikako ne okretati glavu pred problemima. Također, oduševljava me Peckova sposobnost da ukaže što sve označava pojam politike, te da je na neki način popularizira i ukaže kako se u širem smislu reflektira u našoj svakodnevnici. Čak i ako nas ne zanima, to ne znači da nismo politični niti da neka politika neće utjecati na naš život. Ne mogu ne respektirati rad Raoula Pecka, jer je iznimno kreativan i inteligentan, a ovaj dokumentarac evidentno to potvrđuje.

  LOUISE BOURGEOIS: SKULPTURA I BIJES

  

  Ovaj dokumentarac snimljen je ponešto klasičnijim pristupom, sporijeg je ritma, te njegova neodoljivost počiva na iznimnoj osobnosti umjetnice koja je živjela na prijelazu stoljeća, a iza sebe ostavila nevjerojatan opus u likovnoj umjetnosti.

  Marie Ėve de Grande je belgijska autorica dječjih knjiga, scenaristica i redateljica. Iako je na početku svog rada naginjala fikciji, na kraju se posvetila dokumentaristici. Snimala je kratke filmove od kojih se ističe Opal Beach i Velika turneja, a od dokumentaraca Belle de nuit: Grisélidis Réal, Dora Maar – Između sjene i svjetla, U šumi Walden s Henryem Davidom Thoreauom, Code Haneke. Uspješno je uhvatila duh Louise Bourgeois, te nam dočarala prilike i približila okvire koji su oblikovali njezine svjetonazore i svijet. Ovo je vrlo intimna priča, pažljivo konstruirana kroz dnevnike, fotografije i arhivske snimke.

  Louise Bourgeois je bila prva žena koja je imala retrospektivnu izložbu u MoMi. Bila je prva u mnogočemu. Sitna i dinamitna, reklo bi se danas populističkim rječnikom. Mnogi je znaju kao iznimnu kiparicu koja je radila u svim mogućim materijalima, ali ona je bila i slikarica, stvarala je umjetničke instalacije, bila je i grafičarka. Povezuje je se s feminizmom jer je bila utjelovljenje onoga što je feminizam zagovarao, ali ona je odbijala zvati se feministkinjom. Njezina artistička biografija je u najblažu ruku impozantna, ali dokumentarac je ne prikazuje kao nedostižnu osobu ili kao umjetničkog genija. Prikazuje je kao stvarnu osobu i u tome je ljepota ovog filma. Nema glorificiranja niti uljepšavanja.

  Čini mi se kako nikada nije zgodno biti žena, ali u nekim vremenima imati ženski spol je definitivno otežavajuća okolnost, jer se od žena očekivalo da budu supruge, majke, kućanice i naravno, ne zaboravimo, žene su morale znati šutjeti i pogledati na drugu stranu. Louise se rodila 1911. kao srednje dijete u mnogočlanoj obitelji. Njezin otac bio je relativno uspješan i čovjek narcističkih crta ličnosti, koji je u kuću doveo guvernantu i s njom započeo vezu a njezina majka, svjesna toga, pretvarala se da se ništa ne događa. To iskustvo i trauma tijekom odrastanja utjecat će na Louise i znatno je oblikovati, te kontinuirano biti u pozadini njezinoga stvaralačkog izričaja. Iako se udala i sa suprugom otišla u Ameriku, gdje će zasnovati obitelj i odgajati troje djece, njezina kreativnost je  bujala i nezaustavljivo tražila načine i medije da se izrazi. Pokretala ju je ljutnja. Tvrdila je kako je čin stvaranja nasilan, jer kipar mora savinuti svoj materijal. Također je kroz stvaralački proces otkrivala i njegov terapeutski učinak. Istraživala je seksualnost, tjelesnost, smrt, ženskost i nesvjesno. Teško je uopće objasniti njezin značaj za suvremenu umjetnost na globalnoj razini, ali dokumentarac je prikazuje ogoljenu, ranjivu, kako razbija kipove, uzrujanu i zamišljenu, ali nikad bez osjećaja za humor kojim razoružava.

  Lako bi ovaj dokumentarac mogao zapasti u kategoriju priče o neshvaćenom umjetniku koji se spletom okolnosti usprkos svim izgledima proslavio, no pomalo se ruši taj klišej, jer Louis Bourgeois nikad nije prestala tragati i uvijek je stvarala polazeći iz svoje nutrine, obuzeta procesom stvaranja nikada nije bila lišena unutarnjih previranja i vlastitih demona. Dirljiva je tolika predanost svom pozivu, jer njoj ništa drugo osim umjetnosti nije bila opcija. Iako je uživala u tome da bude majka i sve ostalo, ona je prije svega na autentičan način živjela svoju ženskost i istraživala svoju osobnost, kada su se od žena očekivale neke druge stvari. Stoga nije ni čudo da su je feministice, uvjetno rečeno, htjele posvojiti. Međutim, ona je uvijek isticala kako je prvo umjetnica i u tome se krije njezina snaga. Sve je radila na neki svoj način, pa se moraš zapitati nije li najveći smisao u tome. Originalnost koju svijet umjetnosti toliko cijeni plod je pomirenja s vlastitom individualnošću i onime što si u stanju komunicirati kroz svoj rad, te prenijeti do drugih. Louis otpočetka tvrdi kako želi prenijeti emociju. Emocije jesu univerzalni jezik koje kroz umjetnost najbolje putuju do ljudi i prenose poruku. Louis je bila majstorica u tome i u osmišljavanju koncepata. No, meni se sviđa to što nikad nije obarala pogled, što nije izbjegavala ni bježala, nego se fiksirala i suočavala te je svoja intimna otkrića nesebično dijelila s drugima.

  NEOBIČNO PUTOVANJE: PRIČA O ROCKYJU HORRORU

  

  U režiji Linusa O'Briena, glumca i redatelja, napravljen je ovaj vrckasti i pomaknuti dokumentarac pun britanskog humora o nevjerojatnoj priči koja počinje u kazalištu, a danas je postala jedan od najvećih fenomena pop-kulture, jedan od najgledanijih midnight movies i jedan od najpoznatijih mjuzikla koji je obilježio pedesetu obljetnicu svog postojanja. Iako je Rocky Horror priča o uspjehu, ona je zapravo priča o borbi kroz koju su umjetnici morali proći da bi je uopće realizirali. Također je priča o tome kako krajnji recipijenti nisu kritičari nego publika, obični ljudi koji odlučuju mogu li se s nečim poistovjetiti ili ne.

  Linus O'Brien je sin Richarda O'Briena, autora Rocky Horrora. Richard je imao skromne početke, međutim bavio se glumom i našao se na raskrižju nakon gubitka angažmana s djetetom na putu: ustrajati u radu u kazalištu i ostati u Velikoj Britaniji ili vratiti se u rodni Novi Zeland. Umjesto toga, pokazao je bez previše očekivanja Jimu Shermanu mjuzikl na kome je radio i stvari su se zakotrljale. Izabrana je originalna postava glumaca koju prevodi Tim Curry, te su s jako limitiranim sredstvima, zbog čega su koristili inovacije (nastupali su na suženom scenskom prostoru jer je iza njih bilo platno gdje su svirali muzičari), ipak uspjeli postaviti predstavu koja je preko noći postala hit među ljudima i dobila pozitivnu kritiku.

  Međutim, tu priča tek započinje, jer su se za Rocky Horror zainteresirali ljudi i željeli ga pretvoriti u film. Međutim, Hollywood nije polagao puno nade u projekt, te je to trebao biti film B-kategorije i niske produkcije. Za uloge u filmu su čak bili zainteresirani David Bowie i Lou Reed, ali Sherman je odlučio zadržati uglavnom originalnu glumačku postavu, uz poneka iznenađenja poput Susan Sarandon, Barrya Bostwicka i Meata Loafa. Proces rada na snimanju filma bio je izuzetno iscrpljujuć i stresan, jer su na raspolaganju za dovršetak filma imali premalo vremena. No, svi su bili motivirani i mladi, dali su sto posto i više od toga kako bi napravili film. No, onda su doživjeli praktično hladan tuš, jer kada je glazbeno-komični horor pušten u opticaj, u potpunosti je podbacio. Nastao je muk, ali se nije odustalo. Pokušalo ga se puštati na kasnim ponoćnim projekcijama kako bi došao do željene publike.

  Neko vrijeme se nije događalo ništa posebno, a tada je sve počelo gorjeti i sve ostalo što se počelo odvijati postalo je živa legenda i fenomen koji traje i danas. Ljudi koji su pet dana u tjednu radili kao medicinske sestre ili nešto drugo, vikendima bi se pretvarali u likove iz Rocky Horrora, aktivno sudjelujući prilikom filmskih projekcija. Rocky Horror je među ostalim ljudima omogućio da zauzmu stav, da budu to što jesu i da ne skrivaju svoju seksualnost. Uz participaciju publike slavi queer estetiku i drag kulturu, što je prekrasna stvar koja je mnogim običnim ljudima na taj način pomogla i to je izuzetno dirljivo jer je umjetnost uspjela pokrenuti ljude i učiniti stvaran pozitivan utjecaj.

  Gledajući dokumentarac i slušajući puno zanimljivih sudionika kroz koje su egzistencijalne neizvjesnosti i procese nužno morali prolaziti, te koliko su ulozi bili visoki, lijepo je što se na kraju sve odvilo kao u bajci i imalo sretan završetak, jer nije moralo biti tako. Nasreću, ipak je bilo tako i to je promijenilo živote mnogim ljudima nabolje. Dokumentarac kroz formu kratkih intervjua i arhivske snimke približava atmosferu koja je vladala iza kulisa, otkriva detalje i pikanterije vezane uz kreativne procese i na nimalo komoran način priča o moći umjetnosti, kazališta i filma.

  OBITELJ GIACOMETTI

  

  Izuzetno zanimljivu temu izabrala je Susanna Fanzun, jer iako čini osnovu društva, obitelj je često poprište najgorih trauma i izvor disfunkcionalnosti. Živimo u vremenu u kojem se sve češće objektivnije razmatra utjecaj obiteljskog života na pojedinca i možda se više nego ikada u prošlosti ljudskog roda otvorenije priča o transgeneracijskim traumama i odgovornosti roditeljstva, što je prilično dobra stvar. Redateljica je pak zavirila u prošlost kako bi proučila jednu za ondašnje pojmove drugačiju obitelj, ali obitelj koja će uvelike ostaviti traga u kulturnoj i umjetničkoj baštini.

  Susanna Fanzun je nesuđena učiteljica, a počela se baviti novinarstvom, da bi se profilirala kao redateljica, autorica i producentica. Njezin dokumentarni rad ima osjećaja za povezivanje mikro i makro odnosa, te se u njemu osjeti i istraživački rad znatiželjne novinarke, koja svemu pristupa s mnogo poštovanja i objektivnosti. Iako je dokumentarac o obitelji Giacometti prilično spor i pomalo komoran, izuzetno je zanimljiv i detaljan, te za poklonike likovne umjetnosti naročito preporučljiv, jer je očito koliko je u njegov nastanak uloženo prilično angažiranosti.

  Fanzun istražuje utjecaje okoliša na oblikovanje umjetnika, istovremeno istražuje bunt umjetnika i pokušaj pomirenja sa svojim korijenjem, istražuje koliki utjecaj može imati na pojedinca obitelj predana stvaralaštvu, te prati jedno obiteljsko stablo. Stoga nije čudno da je dokumentarac usporen. Lokalitet njezinog fokusa je predio između Švicarske i Italije, alpska dolina Bregaglia, što dodatno pridonosi atmosferičnosti filma. Članovi obitelji Giacometti i dinamika njihovih međusobnih odnosa posebno su razrađeni i čine bogat narativ. Fanzun je svima ravnopravno posvetila pažnju: Giovanniju, Anneti i djeci: Albertu, Diegu, Ottiliji i Brunu. Moram priznati kako mi je bio najdraži dio o Albertu, budući da je transformirao svijet umjetnosti sa svojim izduženim skulpturama, te je bio inspiriran Sartreovom egzistencijalističkom filozofijom i borbom za goli život.

  Obitelj Giacometti ozbiljan je i edukativan dokumentarni film vrijedan pozornosti. Zahtijeva koncentraciju, ali nagrađuje bogatim sadržajem one koji su mu posvetili vrijeme.

  Osim ovih filmova, na 8. Arteriji bio je prikazan lutkarski dokumentarac Sentimentalno putovanje na planet Paradžanov o filmskom armenskom magu Sergeju Paradžanovu, snimljen povodom stote obljetnice rođenja autora poznatog po remek-djelima Sjenke zaboravljenih predaka i Boja nara (Sayat Nova). Dokumentarac pruža stanovit uvid u njegov umjetnički svijet i opresivni sovjetski progon zbog kojega je proveo čak pet godina u zatvoru. Također u režiji renomiranog francuskog Alaina Flesichera prikazan je kratki , ali stvarno poseban dokumentarac Sjećanje na Nadju, snimljen povodom stote obljetnice izlaska Bretonova nadrealističkog manifesta. Vrlo poetičan, ekspresivan crnobijeli film, vodi nas pariškim ulicama u nezaboravnu šetnju.

  Iako je ovakav tjedan poslastica za ljubitelje umjetnosti, ne mora se ograničiti samo na njih nego na svakog pojedinca željnog znanja. Vjerujem kako je selektorima bilo zahtjevno izvršiti odabir filmova, međutim još jedna Arteria je završila i možemo s nestrpljenjem čekati iduću. Kad bih bila nestašna i pokušala zapapriti i otvoriti polemiku, mogla bih postaviti pitanje: ako Arteria ruši predrasudu o umjetnicima kao privilegiranim ljudima, te ih prikazuje kao one koji imaju različite izazove vezane uz svoj rad, možda ne bi bilo loše dogodine istražiti bez ikakvih pristranosti, političke korektnosti i uz brutalnu iskrenost kakva je situacija za mlade umjetnika danas u Hrvatskoj, te s čime se bore mladi glazbenici, likovni umjetnici, književnici. Bio bi to intrigantan dokumentarac, bilo bi divno kad bi ga netko odlučio snimiti, možda netko poput Igora Bezinovića. U uvodnom dijelu napomenula sam i zaista smatram kako je izuzetno pohvalno što se odvija ovakva manifestacija. Nažalost, traje vrlo kratko. No, za sobom ne ostavlja samo dobar osjećaj, nego i znanje te prostor koji može potaknuti na daljnja istraživanja.

  ©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 8. ožujka 2026.

Piše:

Josipa
Marenić