Sudbina, tradicija i rođenje jedne slobode

Među bogovima, red. Vuk Ršumović, Hrvatska, Srbija, Italija,

• 

  Film Među bogovima srbijanskog redatelja Vuka Ršumovića, nastao u srpsko-talijansko-hrvatskoj koprodukciji (dio hrvatskog tima čini Kinorama s hrvatskom producenticom Ankicom Tilić), nije samo film o očito ukazanoj temi svjetskih migracija i posljedica – dubok je to film o emancipaciji žene unutar jednog tvrdo postavljenog društva.

  Film je na Pulskom filmskom festivalu 2025. dobio nagrade Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu u hrvatskoj manjinskoj koprodukcijskoj konkurenciji (Fereshteh Hosseini) te Zlatnu arenu za sporednu mušku ulogu u istoj konkurenciji (Nikola Ristanovski).

  Radnja je temeljena na istinitim događajima iz 2015. godine, kada je mnoštvo migranata iz dalekih istočnih zemalja, u ovom slučaju Afganistana, prelazilo preko srbijanskog teritorija u potrazi za boljim životom – uglavnom u Njemačku kao krajnje odredište.

  Fereshteh je mlada udana žena koja s mužem Rezom te troje maloljetne djece bježi iz Afganistana pred tamošnjim režimom u potrazi za boljim životom za sebe i svoju djecu. Nađe se u Beogradu kao prijelaznoj ruti te tamo doznaje da se jedan afganistanski mladić utopio a da se ne zna njegovo porijeklo. Ona odmah posumnja da je to njezin 18-godišnji brat Ali koji je nestao na putu u bolji život, a zadnji trag mu je upravo u Beogradu. No, kako se zbog raspadnutog stanja tijela ne može utvrditi je li to doista njezin brat, njezin otac pošalje svoj DNK materijal iz Afganistana. Kreće mučno iščekivanje da pošiljka stigne te da se utvrdi identitet. Mlada žena pak ne može voditi normalan život u izbjegličkom kampu uslijed iščekivanja te stalnog požurivanja od strane muževe obitelji da napuste Srbiju jer Mađarska uskoro zatvara svoje granice. Njezin muž Reza, njen dogovoreni muž – kako to biva u afganskim prostorima, dobar je čovjek koji joj krajnje izlazi ususret i odluči čekati s njom. DNK materijal će stići, no bit će oštećen te će identifikacija biti nemoguća. Fereshteh odluči pričekati pošiljku novog materijala a Reza pobjesni. No ona je odlučna čekati, dokazati porijeklo tijela te dostojno pokopati svoga brata koji će inače po protokolarnoj birokraciji biti pokopan kao NN. Tu se prožima i motiv Sofoklove tragedijske Antigone o sestri koja usprkos svim nedaćama staje uz dignitet svoga brata.

  

  Uloga mlade Fereshteh Hosseini vrlo je dojmljiva, senzitivno upečatljiva i nikako ne prelazi granice dobrog ukusa. Ona nosi cijeli film svojim sugestivnim prisustvom a rukavci filma koji se granaju, i potrebni su i nepotrebni. Rukavac o njezinoj starijoj kćeri i njezinu dečku, također izbjeglici, pomalo je nepotreban. Potreban je onaj rukavac koji prikazuje njezino ljudsko zbližavanje s prevoditeljem Nikolom koji se uporno zalaže za mladu tvrdoglavu ženu. Dok ona izluđuje birokratske organe svojom upornošću, Nikolu gane do krajnjih granica ljudskosti.

  Kada dođe novi uzorak te se utvrdi da je tijelo ipak njezin brat, počinju nove nevolje. Za Alijevu isporuku treba platiti 4000 eura a u Beogradu nema odgovarajuće mule da obavi pokop te otac naređuje da se tijelo vrati u Afganistan zbog tamošnje tradicije. Mlada žena pri tome pokušava iznaći način da ostane vjerna obiteljskoj tradiciji, no putem se dešava njezina emancipacija u osobu koja poduzima odlučne korake, što nikako nije karakteristično niti uobičajeno za vjeru kojoj pripada.

  Ovo nije prvenstveno film o migrantskim tegobama i tragedijama nego o senzitivno upakiranoj emancipaciji žene o kojoj su u njezinu dosadašnjem životu samo drugi odlučivali. Nikako ona. Tako je završila u dogovorenom braku, nije se školovala zbog rata a i sada nema pravo na odgovornost dostojno pokopati brata.

  

  Njezin krik na mostu u krajnjoj dionici filma, kada crni plašt odore leprša oko nje kao smrtna opasnost koja predviđa tragediju (koja se ne desi) predstavlja kulminaciju filma. Pjevanje mrtvom bratu uz njegov odar na pokopu, kada ona zahtijeva da joj se otvori sanduk ne bi li ga vidjela, u gledatelja izaziva čistu tugu ali i olakšanje. Očekivali smo da tijelo neće biti njezin brat i da je sve bilo uzalud, no iščekivanje nije urodilo tim plodom. Prekrasna tradicijska pjesma kojom brata umiruje i šalje u vječnost dirljiva je poput zadnje scene u kojoj njezina obitelj uz rastanak sa srpskim pomagačem Nikolom i njegovom obitelji napušta Srbiju. Crnilo i kraj. Samo podaci koliko je ljudi stradalo tijekom uzaludnog pokušaja da bolje živi u migracijama koje su svakodnevica našeg društva. I podatak da je Fereshtehina obitelj stigla na svoj cilj u Njemačku.

  Emancipacija žene u surovo tradicionalno fundamentalističkoj okolini i društvu, kada ona prvi put odluči o nečijoj i svojoj sudbini, prijelomni je moment. Sve drugo je pomalo nebitno. Izuzetna uloga mlade Hosseini pravedno je nagrađena te mladu glumicu vjerojatno čeka bogata karijera. Nikola Ristanovski, također nagrađen u Puli, vrlo je dobro iznio svoj komad posla. Film jako dobrih uloga, nenametljive režije i divne fotografije sklone art festivalskim uracima, svakako valja pogledati.

  Redatelj Ršumović napravio je dobar posao a drago mi je da je nastavio s igranim redateljskim prosedeom u karijeri. Inače, nakon svog zapaženog prvijenca Ničije dijete pisao je scenarije za serije i filmove, više ili manje uspjele (Besa, Čuvari formule). Pred njim je kao i pred mladom Hosseini dobar i osvijetljen filmski put.

  

  Ovakvi filmovi možda nisu za svakoga, ali tko izdrži pomalo sporu radnju dobiva zadovoljštinu u emocionalnoj kulminaciji koja razara dušu. Preporuke za gledanje.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 13. ožujka 2026.

Piše:

Ivana
Perić