Filmske vizije svijeta na rubu krajnosti

19. Subversive Film Festival, 18. – 30. svibnja 2026.: Izbor iz programa, 1/2

• 

  Nije novina: svijet u kojem živimo se rapidno mijenja, svjedočimo životu u čudnim vremenima. Naime, može se relativizirati ova tvrdnja, jer svaki vremenski period vjerojatno je bio čudan onima koji su u njemu živjeli. Stoga, okanit ću se riječi čudan i posvetiti pojmu krajnosti. Civilizacija je opterećena znanstvenim otkrićima i tehnološkim naprecima, ali je obilježena duboko podijeljenim društvom, društvom koje s jedne strane pokušava preživjeti i boriti se sa siromaštvom, te društvom koji gomila profit i eksploatira do krajnjih granica, civilizacije koja kao da se urušava sama u sebe. Usprkos obilježju visokotehnološkog društva, imamo problema na globalnoj razini: život s posljedicama podivljalog kapitalizma, jačanje različitih oblika fašizma, ratni sukobi i upitne politike omogućuju gaženje ljudskog i međunarodnog prava.

  Spajajući političku teoriju s umjetnošću filma, ovogodišnji Subversive imao je temat Neljudska moć: Algoritmi kapitala. Subversive obuhvaća kategorije dokumentarnog, hibridnog, igranog filma, koji se natječu za nagrade Wild Dreamer Dragan Rubeša. Ovogodišnja nagrada za životno djelo dodijeljena je neustrašivoj pionirki Heiny Srour, libanonskoj autorici radikalnih feminističkih filmova koje je snimala u nemogućim uvjetima tijekom ratova na koloniziranim područjima Bliskog istoka. Žiri u sastavu Truis Lie (Norveška), Margot Mecca (Italija) i Sara Simić (Hrvatska) imao je težak zadatak proglašavanja pobjednika, te su najboljim filmom u igranoj konkurenciji proglasili Varijacije na temu autora Jasona Jacobsa i Devona Delmara, posebno priznanje u kategoriji igranog filma dobio je Pedro Pinho za Osmijeh pod oštricom noža, u dokumentarnoj kategoriji najboljim je proglašen film Ukronija redatelja Fila Ieropoulosa, a posebno priznanje u dokumentarnoj konkurenciji dodijeljeno je filmu London redatelja Sebastiana Brameshubera. Pobjednički filmovi osvojili su skulpture hrvatskog kipara Nikole Vudraga.

  Subversive Film Festival ostaje relevantan ne samo zato što postaje sjecište filmske kreativnosti i društvene angažiranosti, nego i zbog činjenice što se na Subversive Film Festivalu mogu pogledati jako drugačiji filmovi začudne estetike ili škakljivih tematika (ponekad i jedno i drugo), filmovi koji su čak radikalni i za utabane estetike drugih festivala, ali i nagrađeni filmovi izrazito autentičnog i prepoznatljivoga autorskog izričaja. Program je prikazivan na više lokacija u Zagrebu: Kinoteka, KIC, Pogon Jedinstvo, te je kao i svake godine zbog vremenskog preklapanja bogatog sadržaja nažalost bilo zahtjevno odlučiti što pogledati a što propustiti. Međutim, neki naslovi su se jednostavno izdvojili među drugima.

  KAD BIH IMALA NOGE, NABILA BIH TE

  

  Film koji ima feministički okvir, jer progovara o uvjetno rečeno mračnom stranu majčinstva, ne bih definirala samo kao feminističan, jer je pozicioniran unutar društvenog konteksta u kojem pojedinac mora u užurbanom tempu kapitalističkog načina života pod opterećenjem obiteljske ekonomije biti bezosjećajni kiborg koji svime uspješno žonglira usprkos pritiscima i dužnostima koje mora ispuniti.

  Linda je zaposlena majka čiji je muž na putu i njeguje bolesnu kćer, te je svoj život posvetila pomaganju ljudi s mentalnim i drugim poteškoćama. Ona je žena kojoj naizgled ništa ne nedostaje. Ekonomski je situirana, radi posao za koji se školovala, u braku je i ima dijete. Trebala bi biti sretna i ispunjena. Međutim ništa nije onako kako izgleda. Okidač za zaplet radnje je rupa u stropu njezine kuće zbog koje će se privremeno morati odseliti u motel. Progresivno se njezina sposobnost balansiranja svakodnevnicom smanjuje. Njezin psihijatar je prezriv prema njoj i nedovoljno angažiran, muž preko telefona postaje glas bez realne podrške, prisutni su momenti socijalnog gaslightinga. Ona se sve se teže fokusira, počinje biti autodestruktivna, od emotivnog prejedanja do alkohola i droge, počinje je smetati baš sve i sve se teže suzdržava, te postaje krajnje disfunkcionalna. Na profesionalnom planu također ima većih problema, jer se ne može fokusirati na pojedince koji joj dolaze na terapiju i doživljava incident s jednom pacijenticom. Paralelno pritisak vezan uz odnos nje i kćeri se povećava, dok je ne gurne do samog ruba, te se ona počinje raspadati i umjesto da pruža pomoć i brigu, postaje ona kojoj je potrebna pomoć i tu je egzistencijalni apsurd doveden do krajnosti.

  Redateljica Mary Bronstein napravila je zanimljiv otklon i izbor da ne prikazuje kćer (pritom ono što ne vidimo postaje još više uznemiravajuće). Kroz njezin glas manifestira se zahtjevnost, potrebitost i prisiljenost Linde da odgovara i neprestano odlučuje. Rupa na stropu poprima metaforičko značenje, usklađena je s bolesti kćerke i rupe za sondu na njenom trbuhu, kao i osjećajem proždirućeg stresa, praznine i traume. Motiv hrane kao biološkog imperativa preživljavanja i primarnog obilježja majčinske brige redateljica je začudno utkala u svoju tematiku na intrigantan način poručujući kako ponekad primordijalne spone nisu dovoljne, kako je za vitalan i ispunjen život potrebno mnogo više. Film je mjestimično šokantan i neizdrživo mučan.

  Glumica Rose Byrne je iritantna, ponekad nepodnošljivo histerična i adekvatno uvjerljiva u prikazu svoje uloge. Film je vizualno zanimljiv, pogotovo kada se redateljica upušta u igru s bojama, nadrealnosti, halucinacijama, ponekad prilično taktilnim scenama. Fabularno je razrađen i napet te ima na neobičan način prisutnu realnu jezu. Pomalo nedostaje intimnosti tijekom filma, ali narativ mu diktira drugačiji ritam i predočava nam ponor s kojim se teško poistovjetiti, ali ga se svi bojimo i nije toliko rijedak u današnjem društvu: apsolutan gubitak kontrole nad vlastitim životom i dragocjenu sposobnost prosuđivanja.

  KRONOLOGIJA VODE

  

  Kronologija vode je prilično neobičan film koji će izazvati podijeljene dojmove i kritike. Film je redateljski prvijenac Kristen Stewart na kojem je dugo godina radila. Priča je počela kada je 2017. pročitala memoare Lidije Yuknavitch te je osjetila snažnu reakciju i odmah je poželjela kontaktirati autoricu, a knjiga joj se svidjela ne samo zbog sadržaja nego i stilske strukture, te je prava otkupila 2018. Scenarij je napisala u suradnji s Andyjem Mingom. Dugogodišnje pripreme su rezultat njezine želje da ima potpunu autonomiju vezanu uz kreativnu slobodu. Iako je priča ukorijenjena u američki milje (preciznije Pacifički sjeverozapad), film je sniman na Malti i u Latviji.

  Iako film možemo kategorizirati kroz adaptaciju mučne tematike i studiju karaktera, Stewart je uspješno zavrtjela fabulu i nadišla puku studiju karaktera. Moguće da će nekima smetati određena doza agresivnijeg pristupa, međutim nasilnost koja postoji u filmu može se dvojako tumačiti: u smislu kako Stewart nije željela podilaziti publici i kako je pokušala do kraja ogoliti temu. Mjestimično je mogla upasti u stereotipe, ali to je srećom izbjegla. Uklapa se u postojeći val umjetničkih tendencija koje progovaraju o traumama i njihovom razrješavanju, međutim radi to na izmaknuti način. Film obilježava fragmentiranost, kojom postiže brojne efekte: od poetičnosti i upečatljive vizualnosti do afektivne senzibilnosti i prostora za gledatelja da izvuče različite vrste zaključaka kod interpretacije. Film je snimljen 16mm kamerom, te je montažnim postupkom sklopljen namjerno na prividno kaotičan način kako bi evocirao efekt ljudskog sjećanja. U svom prvijencu Stewart se prilično hrabro iskazala, s istančanim osjećajem za vizualnu estetiku i smislom za apstraktno i eliptični narativ koji izvrsno pobuđuje prilično teške emocije.

  Prilikom jednog intervjua Stewart je rekla kako nije mogla zamisliti da Lidiju utjelovi netko drugi nego talentirana Imogen Pots, pogotovo zbog momenata u kojima je bila potrebna sugestivna i koncentrirana snaga suptilne interpretacije. Imogen Pots je impresivna, ne opušta se niti malo tijekom interpretacije, potpuno je u liku, briljira noseći film i ruši barijere svojom senzibilnošću, te je za svaku pohvalu.

  Fabularno film progovara o djevojci Lidiji koja odrasta sa svojom sestrom u obitelji koja je za ne poželjeti nikom živom. Majka je psihički nestabilna sa svojim dijagnozama i ovisnostima, a otac je seksualni zlostavljač koji prelazi sa sestre na sestru. Usprkos toj grozoti Lidija se bavi plivanjem i na putu je postati sportašica, te dobiva stipendiju koja je udaljuje od noćne more u kojoj je bila zaglavljena. Nažalost, postoji više vrsta utapanja i jedno je kako je doživljava njezina okolina kojoj je nepoznata njezina pozadinska priča. Jedno je doživjeti traumu, a drugo je živjeti njezine posljedice. Tijekom studentskog života koji se oteo kontroli, gdje dotiče samo dno, ne samo zbog gubitka stipendije, nego je tu i gori gubitak – gubitak djeteta, instinktivno je tjera k nečemu čemu je već bila sklona: pisanju. Kroz proces pisanja konačno se otvara uski prostor prema katarzi nakupljenih problema. Izvrstan moment u filmu, koji je ujedno i realističan – prava katarza je odgođena, te joj prethodi pad u bezdan prije nego što stvari postanu posloženije.

  Autodestruktivnost protagonistkinje je maratonska i mjestimično može iskušavati strpljenje gledatelja, ali je užasno bitna jer ponire u dubinu kompleksnosti traume. Zanimljivo je kako Lidija nije prikazana kao klasična žrtva zbog kapaciteta svoje refleksivnosti. Također, umjetnost nije glorificirana, te je usputno prisutan iskren prikaz apsurda i težak niz zahtjeva koje sa sobom nosi spisateljski rad. Potentnost elementa vode je vrlo promišljeno iskorištena u filmu i daje mu posebni pečat i ritam.

  Kronologija vode kroz struju svijesti i potragu protagonistkinje, pomalo je i herojski film, jer Lidija je jedna od rijetkih koja se uspjela othrvati stvarima koje ubijaju i poništavaju ljudski život, te mi se u globalu nameće kao zanimljiv filmski uradak. Mjestimično prisutan osjećaj redateljskoga grča tijekom filma možda se ne bi trebalo toliko uzeti za zlo s obzirom na dobro realizirane brojne druge kvalitete u filmu i s obzirom na to da je ovo ipak redateljski prvijenac. Film pri kraju gledatelje lijepo otpušta, uz duboko urezujuće misli i poruku koliku slobodu i snagu donosi naizgled banalna ljudska mogućnost izmišljanja i maštanja, pogotovo vezana uz mogućnost transformiranja vlastitog sjećanja te sukladno tome postajanja su-kreatorom i preuzimanjem kontrole nad tijekom vlastita života.

  KRONIKE OPSADE

  

  Abdallah Alkhatib je palestinsko-sirijski redatelj, scenarist i aktivist za ljudska prava. Najpoznatiji je po filmovima Mala Palestina i Dnevnik opsade. Inspirirani su njegovim iskustvima u izbjegličkom kampu Yarmouk u Damasku. Iako se bavio tematikom opsade kroz dokumentarni pristup, kroz igrani film želio je ispričati priču na način na koji se priča o opsadi još nije snimila. Istovremeno potresan i duhovit, film je krik za povratkom dostojanstva i humanosti. Angažirana je zamolba da ne postanemo imuni na grozotu rata uslijed medijske izloženosti slikama koje normaliziraju nasilje, posveta je onima koji i dalje trpe nepravdu zbog tuđih politika, ali i duboka ispovijest o ljudskoj prirodi.

  Početni kadrovi neuvijeno katapultiraju gledatelja u drugačiji oblik stvarnosti. U neimenovanom gradu pod opsadom izvrnuta su sva pravila naglavačke, sve što se uzima zdravo za gotovo kao tekovine civilizacije, postaje nedostupno, a pod konstantnim bombardiranjem, pucanjem snajpera i raketiranjem sa svih strana, jedini luksuz je biti živ. Film otvara scena humanitarne podijele hrane tijekom prekida vatre, te se okupljeni ljudi naguruju, a u masi se izdvaja jedno lice: Arafat, kojemu ukradu vrećicu hrane. On skapava od gladi i posljednjim snagama odlazi do stana. Nadalje grupica mladih se doslovno probija kroz zidove zaustavljajući se u videoteci. Prisiljeni su se skrivati, jer je paljba ponovo započela. Saznajemo da je ta videoteka bila Arafatova, te da je on mladim ljudima pojam, jer je umjetnik, filozof, pjesnik, koji je zbog svog rada čak završio i u zatvoru. Mladi se sjećaju nekih boljih vremena i međusobno zadirkuju, ali ubrzo se stvari zaoštre kada shvate da će morati prenoćiti ovdje, te se posvađaju oko toga hoće li paliti filmove da se ne smrznu ili ne, a kasnije se posvade do kraja kada gladni i promrzli otkriju kako je jedan od njih pokušao sakriti komadić hrane za sebe. U međuvremenu Arafatu na vrata pokuca mladić poklanjajući mu kruh, a poklanjajući mu i produžuje život. Umjesto zahvalnosti, dobiva zalupljena vrata. Taj mladić je očekivao Arafata prije opsade, a vrata mu je otvorio neki drugi, slomljen Arafat koji ne može ni piti lijekove za svoje psihičke probleme. U gradu pod opsadom ne vlada samo oskudica lijekova, hrane, vode i struje. Vlada i oskudica cigareta, a za taj trivijalni užitak neki su spremni ukrasti, pa čak i ubiti. Zatim tu je priča o paru koji uzaludno pokušava voditi ljubav – prekidani su ljudima koji kucaju na vrata i voki-tokijem, te paljbom vatre koja je sve bliža. Naposljetku, u završnim scenama filma, većina protagonista je okupljena u poljskoj bolnici, sjedinjena u napetoj situaciji, situaciji povezanoj ultimativnim obilježjima ljudskog postojanja, umiranjem i rođenjem, te radikalnim rješenjima i sumanutim izborima kakvi se događaju jedino u ratu.

  „Ne vidim svoj život izvan granica opsade. I ne vidim kraj opsade izvan granica svog života.“ To je natpis na vratima jednog od likova. Struktura filma je konstruirana kroz mali niz epizodno emotivno nabijenih scena, a Arafat se kao utvara pojavljuje kroz priče svih likova, ujedno postajući simbol svega što je izgubljeno i podsjetnik za što se treba boriti, kako se ne bi propalo u ponor bez dostojanstva, nade i budućnosti. Opsada nije samo fizička ugroza. Ona je mentalna i duhovna ugroza – pokušaj otimanja i rušenja ne samo poznatog svijeta oko tebe (najdražeg restorana, kultnog okupljališta, videoteke, kuće), nego i svijeta u tebi. Koliko je malo potrebno da čovjek zaboravi da je čovjek? Ne puno i puno. Ipak, čudnovata je ljudska priroda, jer i u najgorim mogućim zamislivim uvjetima ljudi žive, imaju potrebu za intimnošću, razgovorom, seksom, dodirom i svime što nije primarno vezano uz preživljavanje. U opsadnom gradu nije lako pronaći i zadržati snagu te kontrirati empatijom i zdravim razumom, boriti se za život ali i protiv samog sebe, animalnih i dehumanizirajućih poriva.

  Film je putovanje kroz individualno i kolektivno psihološko stanje, zahvaljujući različitim pričama donosi različite ugođaje i tonove, sveobuhvatan je kroz svoja filmska poglavlja u prikazu od tragičnog do komičnog, naturalističan i uvjerljiv do te mjere da ponekad pomisliš kako je riječ o dokumentarnom filmu. Glumci su energični i za svaku pohvalu, pogotovo Nadeem Rimawi, Saja Kilani, Emad Azmi i Samer Bisharat.

  USKRSNUĆE

  

  Uskrsnuće je film koji gledatelje podsjeća na razloge zbog kojih vrijedi voljeti film i odlaziti u kino, ali i ostvarenje koje se ne iscrpljuje jednim gledanjem. Estetski je raskošan i besprijekoran, a sadržajno nabijen, snažan i kompleksan na poticajan način, te zaslužuje frazu mindblowing, ako bi ga se instinktivno željelo opisati s par riječi, međutim neopisiv je u par riječi zbog sinergije koju ostvaruje, raznorodnosti i složenosti koju posjeduje.

  Bi Gan je kineski filmski redatelj, scenarist, pjesnik i fotograf. Njegov debitantski film Kaili Blues donio mu je priznanje za najboljeg novog redatelja na 52. dodjeli nagrada Zlatni konj, te nagradu na 68. za najboljeg mladog redatelja. Snimio je kratke filmove South, Poet and Singer, Secret Goldfish, A short story. Ako je njegov Put u tamu besprijekorno djelo, Uskrsnuće je tada maestralno, te je očiti plod višegodišnje posvećenosti i istraživanja međuprostora između realnog i imaginarnog. Poetičnost je kod njega prožeta imaginacijom i spekulativnim.

  Uskrsnuće je jedan od onih filmskih uradaka koji se poigravaju s moći naše percepcije i razumijevanja, istodobno pomičući granice filmskog jezika. Strukturiran je kroz uvertiru snimljenu u maniri nijemog filma, te pet narednih poglavlja. Svako poglavlje predstavlja omaž specifičnom periodu filmske povijesti i jednom od naših osjetila, uključujući i intuitivno šesto čulo. Bi Gan je poznat po svojim magičnim prijelazima, kojih ni ovdje ne izostaje, i one-take rješenjima, te stvaranju oniričke atmosfere.

  Pozicioniran u znanstvenofantastičnu realnost, Uskrsnuće počinje spoznajama kako je čovječanstvo odustalo od sanjanja u zamjenu za dugovječnost. Žena je pratila čudovišnog Delrianta koji se skriva u filmovima kako bi nastavio sanjati; žena ne može razumjeti njegovu kompulziju, ali ga ispunjava filmskom vrpcom kako bi prije svoje smrti mogao projicirati svoje proživljene živote. U prvom poglavlju Delriant je Qui, pratitelj mladog muzičara kojeg proganjaju vlasti. Muzičar si probada uši i forsira Quija da zajedno umru. Međutim Qui biva zarobljen od zapovjednika koji ga i muči kako bi predao „kovčeg“, ali ga Qui prevari, predajući mu jedino kovčeg s tereminom, otkrivajući samog sebe kao pravi „kovčeg“. Kako bi pobjegao iz trgovine ogledala, probada zapovjednika iglom kroz jedno uho, nestaje prema vlaku, a zapovjednik se namjerno oglušuje probadajući drugo uho, te sustiže vlak. Svirajući Bachov komad, probada Quija i pušta zasljepljujuće svjetlo i munje. U drugom snu Deliriant utjelovljuje bivšeg redovnika koji pljačkaše vodi do napuštenog hrama, a ovi ga zauzvrat tamo ostavljaju samog s nepodnošljivo bolnom zuboboljom. Pronalazi statuu Buddhe, dodirne je i ona se rasprsne, ali prije toga čuje glas koji mu objašnjava da pronađe najgorči kamen i tako riješi problem pokvarenog zuba. Na taj način, oslobodio je Duha Gorčine koji je poprimio očev izgled. Oslanjajući se na budističko obećanje kako će onaj tko otkrije najgorkiju stvar doseći prosvjetljenje, Duh Gorčine bivšeg redovnika obećava odriješiti grijeha i pomoći mu. Redovnik požali što je ubio oca iz milosrđa. Iduće jutro prostor ruševnog samostana napušta samo veliki crni pas. U trećem snu, Deliriant postaje Jia, majstorski prevarant i mađioničar. Jia regrutira napuštenu djevojčicu, siroče, za idući posao koji zahtijeva prijevaru s kartama, jer je mafijaš, Old Man raspisao nagradu onome tko prođe njegov test i pokaže paranormalne sposobnosti. Jia je uhvaćen i razotkriven kao varalica, ali djevojčica je dovedena pred Old Mana, kako bi zapravo dešifrirala i pročitala pismo njegove kćeri uz pomoć njuha. Četvrti san donosi neobičnu ljubavnu priču u kojoj Deliriant postaje Apollo koji nikada nije bio poljubljen, Apollo koji se zaljubljuje u Tai Zahomei koja pripada lokalnom mafijašu Mr. Lou, a stvar se malo komplicira jer su oboje vampiri te piju krv kojom ih opskrbljuje Mr. Lou. U prevratu ipak se odlučuju na bijeg u kojem im nisu bitna njihova imena niti što su oni, nego njihova esencija i međusobna ljubav. Žena konačno ulazi u Deliriantov san, te počinje shvaćati zašto on sanja.

  Magija pomisli da Deliriant nije izgubio sposobnost sanjanja, nego da je opčinjen iluzijama koje nestaju i da se drži vizije koje drugi ne mogu vidjeti naprosto je arhetipska slika u umjetnosti i primarno filozofska metafora onoga koji luta za smislom, te se ne zadovoljava zadanim okvirima i objašnjenima. Iz filma nije jasno kako mijenjanje obličja i svako uskrsnuće djeluje na Delirianta, ali ono duboko pogađa svjedoka – gledatelja. Njegov buntovan čin, čin otpora otvara niz mogućih  interpretacija o kojima bi se zbilja mogla napisati studija, a ne osvrt.

  Prepun dubokih misli, dijaloga u kojima se susreće istok i zapad te miješa poezija i filozofija, minuciozno razrađenih kadrova, očigledan je Bi Ganov interes za poeziju i fotografiju. Na Uskrsnuću je također radio montažu, što ga je potvrdilo kao kompletnog autora s iznimnim pečatom.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2026.

Piše:

Josipa
Marenić