Snovi i otpor pred neljudskom moći suvremenosti

19. Subversive Film Festival, 18. – 30. svibnja 2026.: Izbor iz programa 2/2

• DRAKULA

  

  Ako bi postojala ljestvica otkačenih redatelja, Radu Jude bi zacijelo bio među top tri. Ali on nije samo to, jer iza njegovih ultimativno pomaknutih i kreativnih rješenja, stoji niz pomno konstruiranih konteksta. Izdvaja se od drugih stvaraoca u periodu kada je umjetnost opterećena nepisanim cenzurama i političkom korektnošću. Njegov rad je beskompromisno osvježenje. Prije projekcije dobila sam upozorenje od osobe koja je pogledala trailer da se ne veselim baš previše filmu i kako ću sigurno izaći iz kina. Neke gledatelje će trash estetika ovog filma nažalost odbiti, ali ona je također dio pažljivo konstruiranog svemira, koji se preko kulturnog idioma i dekonstrukcije mita upušta u kritiku ljudske prirode i društva na urnebesan, inovativan, inteligentan i zaigran način.

  Radu Jude je rumunjski filmski redatelj i scenarist specifičnoga autorskog izričaja. Nakon studija je počeo kao asistent redatelja kod Cristija Puiuja, a što se vlastitog rada tiče, počeo je sa snimanjem kratkih filmova Corp la corp, Marea Neagra, Lampa cu caciula. Brzo je postao zapažen i nagrađen na festivalima. Debitrao je filmom Najsretnija djevojka na svijetu, mnoga priznanja je dobio za film Baksuzno bubanje ili bezumni pornić, a ističe se i naslov Ne očekuj previše od kraja svijeta. Nedavno smo mogli pogledati i njegov izvrsni Kontinental 25'.

  Adonis Tanta igra redatelja koji ima kreativnu blokadu, te se obraća AI za pomoć koji bi mu dao neke ideje za film o Drakuli koji pokušava snimiti. Između pokušaja uobličavanja promptova, redatelj pripovijeda više priča. Drakula se tako pojavljuje na više načina kroz različite vremenske periode i epohe. Okosnicu filma tvori vješto uspostavljen čvor narativa, koji se međusobno isprepliću i  prekidaju gradeći kroz ritmičnu izmjenu priča postupno razrješenje fabularne napetosti. Posebno se izdvaja amaterska trupa koja pokušava uprizoriti Drakulu i zaraditi na turistima, pustolovna priča Mr. Cociuja koji dolazi kao gost u dvorac Barona Wirtha i susreće Erminu, ubačene epizodalne priče iz folklora kako bi se zadovoljila publika, te Drakula s robotom koji u maniri poduzetnika drži zaposlene svoje podanike – robove kao testere videoigrica, te prekida štrajk.

  Provokativan kao i uvijek, opravdano mahnit s obzirom na aktualno stanje društva, filozofski lucidan i ludističan, Radu Jude je Drakulom uspio nadmašiti samog sebe. Moment film unutar filma ovoj verziji otvara prostor za fantastična poigravanja. Otvoren je prema društvenoj kritici na granici groteske, ne mareći za nikakve konvencije, buntovan i prepun apsurdističkih digresija. Ako je do sada svoju redateljsku otkačenost držao na povodcu, u Drakuli ju je promišljeno pustio s povodca. Drakula je film o filmu kao što je Radu izjavio, te je suptilno ismijavanje laganih filmskih rješenja i utabanih staza do studijske zarade. Iako Drakula potječe iz rumunjskog podneblja, bremenito je njegovo nasljeđe za filmsko platno, koje je u popularnoj kulturi komercijalno eksploatirano do krajnjih razmjera, ali ovakvog Drakulu zbilja može snimiti samo Radu Jude. Motiv umjetne inteligencije dodatno zaoštrava metafilmski okvir i gura Judeovu dekonstrukciju Drakule do krajnjih granica.

  Film zadržava pozornost do samoga kraja, a završetak ostavlja dojam da bi se u njegovu svijetu rado ostalo još neko vrijeme. Neke glumce smo imali prilike vidjeti u njegovim ranijim djelima, ali Adonis Tanta se ipak ističe, za razliku od ostale ekipe, svojim interpretacijama, vokalnim poigravanjem glasa, pokreta i sposobnošću za metamorfozu. Ingeniozna mješavina drame, satire i komedije može asocirati na slavne dane Monthy Pythona i zahtijeva hard -core publiku koja nije neupućena u određene sadržaje kako bi mogla dekodirati sve slojeve ovog filma i ne pobjeći pred trash estetikom.

  VARIJACIJE NA TEMU

  

  Hettie je južnoafrička ostarjela pastirica koja svakodnevno čuva koze po planinskom lancu Kamiesberge, poznatom po divljem cvijeću i granitnim formacijama. Hettie nije oduvijek živjela toliko izoliranim životom ispunjenim svakodnevnim rutinama, ali sada živi udaljena od ostalih članova obitelji, pogotovo od kćeri i unučadi, koji su joj u početku silno nedostajali, ali sada se navikla da su oni u gradu a ona na selu. Čuvajući ovce, pita se kako nju ovce vide, s obzirom na to da ona odlučuje koja će živjeti a koja će biti zaklana. Paralelno s narativom vezano uz Hetti, razotkrivaju se narativi i ostalih stanovnika mjesta koji kao da se prigušeno natječu u osobenjaštvu. Pogotovo onaj koji kopa rupu usred kuće u potrazi za dijamantima. Mir i uspavanost mjesta uznemiri obavijest o novčanoj kompenzaciji za službu predaka u Drugom svjetskom ratu, ali da bi se istu primilo, potrebno je ispuniti formular i uplatiti nešto za administrativne troškove. Hettie, njezina susjeda, seoski frizer i ostali članovi zajednice u toj isplati vide slamku spasa, egzistencijalnu pomoć i napokon ispravljanje nepravde te prestanak zanemarivanja od države. Međutim, svi do jednoga su ulovljeni u mutnu mrežu prijevare, te su iskorišteni. U međuvremenu počinju praznici, te Hettina obitelj joj dolazi u posjet. Međutim, ona nije osobito sretna, pogotovo zato što je kćer konfrontira s njezinim stanjem, a njezino stanje je samo starost. Iako kćer čini ono što bi činila svaka kćer kada bi vidjela majku koja zaboravlja i postaje sve slabija, ne uviđa kako za Hettie odlazak u grad ne bi bila samo promjena boravka, nego bi imala dublje značenje: čupanja i otuđivanja od njezinih korijena.

  Baka jednog od redatelja utjelovljuje Hettie. Njezina mirna i nepretenciozna izvedba čini os oko koje se gradi priča. Osamdeset godina ona se pouzdaje u svoje snage, nosi s krajolikom poštujući prirodne ritmove zemlje, živi s bremenom kolonijalizma, sablasti predaka, neizvršene restitucije.

  Varijacije na temu su vizualno i lirski obojane, kamera je prilično nježna, ali i znatiželjna. Zajednica kojoj novac i materijalno uopće nisu u vrhu piramidalne ljestvice važnosti, ne može zanijekati njegovu potrebu. Možda je zato još tužnije što su prevareni oni koji to najmanje zaslužuju, oni koji su nakon dugogodišnjeg zanemarivanja odlučili biti samodostatni. Kroz poštivanje individualne osebujnosti, omamljujućeg svijetla i zemljanih tonova prirodnog krajolika, autori Jason Jacobs i Devon Delmar, otkrivaju kroz poetičan i prizemljen pristup živote koji bi na prvi pogled mogli djelovati neprimjetno i skromno, te kroz Varijacije na temu uspostavljaju jednu afirmativnu atmosferu koja se proteže kroz cijeli film valorizirajući ljepotu jednostavnog života u ruralnim područjima. Ljepotu iz koje je imperativno isključeno kapitalističko obilježje života, te postoji gotovo kao onostrano mjesto koje je svjesno da se drugdje stvari rade na drugačiji način, ali kod njih se život odvija drugačije. Možda su takva ruralna mjesta, jakih osobenjaka i povezane zajednice, neovisno o pozicioniranosti zemljopisnih dužina i širina, nehotično postala mjesta duhovne utvrde koja funkcioniraju po zaboravljenim principima, ali i mjesta otpora koja zbog izolacije, poput one Hettiene, mogu proniknuti u srž stvari bez previše pretencioznosti.

  LONDON

  

  Od mladog i perspektivnog redatelja Sebastiana Bramershubera, poznatog po filmovima Muezzin, And there we are, In the middle, Movements of a nearby Mountain, Of stains, scrap & tires, na Subverzivu je prikazan njegov najnoviji film London. London je od onih prividno jednostavnih filmova, koji u potpunosti osvaja svojom elegantnošću i suptilnošću. U njemu se sadržajno provlači aktualno promišljanje o posljedicama povijesti na osobnu povijest pojedinca, te koliko političke prilike imaju utjecaja na individualne svjetonazore i stil života. London ima hibridni karakter fikcije i dokumentarnog filma. Njegovi protagonisti su izabrani, ali nije bilo scenarija za dijaloge. Prisutna je odmjerena montaža, te dominira dinamika plana vozačevog mjesta, kontraplan suvozačevog mjesta i prednji plan pogleda kroz vjetrobransko staklo, uz kombinaciju snimaka ceste. Izuzetno je atmosferičan, intiman, ritmičan i zaokružen protokom vremena zahvaljujući izmjeni godišnjih doba.

  Bobby, postariji šarmantan i dopadljiv čovjek preko aplikacije od točke A do točke B prevozi različite putnike autocestom, točnije Vienna – Salzburg, West Autobahn. Automobil postaje utočište i sigurno mjesto u kojem stranci otvoreno razmjenjuju svoje životne priče i preokupacije. Počivajući na geslu o ljubaznosti stranaca, pomalo manifestira odjeke fluidne utopije gdje je iskrenost moguća, gdje nema osuđivanja, nego prevladava znatiželja, prihvaćanje i međusobno razumijevanje. Zahvaljujući Bobbyjevoj nepatvorenoj karizmatičnosti i autentičnosti, s putnicima lako uspostavlja odnose. Iako s njime dijele priče koje ponekad imaju terete, ne nedostaje niti komičnih momenata. Bobby postupno kroz vožnju do Salzburga fragmentirano otkriva zašto i sam ide tamo, te pripovijeda priču o svome ocu koji je bio unovačen nacist, o vlastitom revoltu, potrazi za slobodom i svrhom, o boravku u Londonu koji ga je promijenio i oblikovao, te o prijatelju/ljubavniku kojeg posjećuje u bolnici. Koloplet susreta sa rumunjskom imigranticom, mladićem koji služi vojni obvezatni rok ali se tome protivi, beznadnom romantičarkom koja je partnera upoznala na Tinderu, mladićem koji naporno radi u trgovini i pomaže majci, aktivisticom koja se integrirala u društvo iako je nedavno došla s prostora bivše Jugoslavije, simpatičnom mladom obitelji i drugima, otkriva kompleksnu sliku današnje Europe, u kojoj čak i ako nisi političan, politika te se dotiče i indirektno ili direktno utječe na iskustvo tvog tijeka života. Znakovito je da je autocesta po kojoj Bobby učestalo vozi i obiluje prekrasnim krajolikom zapravo izgrađena od strane nacista u svrhu veličanja ideologije. Danas je to samo autocesta po kojoj se i dalje odvija život. Život koji nije neopterećen od nasljeđa i koji nosi nove probleme, poteškoće i drugačije izazove.

  Između redaka kao u zrcalu retrovizora, Bobby kroz dijaloge puno toga ne izgovara, ali u kratkim susretima s drugim ljudima prema njegovim reakcijama, to neizgovoreno često izranja, leluja zajedno  s cestom, ponekad se raspršuje kao kiša o vjetrobransko staklo, a ponekad je stisnuto u tišini dok na nogama kod benzinske postaje ispija kavu. Kroz film se provlači određeni sodade, provlači se promišljanje o ljudskoj privremenosti i prolaznosti, provlači se i moment skidanja maske ili njezino stavljanje, zauzimanje stava ovdje i sada. Zbog svega toga, London se doista nametnuo kao delikatan, dirljiv i uspjeli filmski uradak na koji bi trebalo obratiti pažnju i koji je s razlogom nagrađen. Na blag i nježan način London potiče na kontemplativnost o svijetu koji nas okružuje, te kroz izolirani prostor automobila istovremeno dokida efekt izoliranosti, ukazujući kako nijedna vožnja nije malo putovanje, nego nam može proširiti horizonte. Također, kroz protagoniste pokazuje kako treba težiti razvoju sebe kao individue. Potpuno je nebitno što stvari često ne idu onako kako mi zamišljamo, jer kada bi se život događao bez slučajnosti i kaosa, lišio bi nas mnogih boja ljudskosti. Zanimljivi su razgovori u automobilu: od anarhističkih objašnjenja i ljubavi prema Avataru, koji potiču moždane vijuge, do banalnih detalja kako dijete prvo mora opipati hranu da bi je kušalo, podsjećajući nas na zaboravljene začudne sitnice života. 

  Redatelj je film snimio potaknut vlastitim iskustvom nakon gubitka oca, čestom vožnjom po toj istoj autocesti. Također je koristio mogućnost dijeljene vožnje preko aplikacije. Procesuirajući vlastitu tugu i gubitak, znao je gledati automobile oko sebe i biti svjestan kako ljudi u njima također imaju priče. U to vlastito iskustvo upleo je i svoje uobičajene preokupacije o političkom nasljeđu, te stvorio izuzetan film. Zanimljiv izbor glavnog protagonista nije nasumičan. Bobby mu se savršeno uklopio u priču i razmišljanja koja je htio provesti. Upoznao ga je ranije, te ga je snimio kako čita pjesmu u njegovom prethodnom filmu, a divio mu se u naslovnoj ulozi filma Museum Hours Jema Coehna, te ga je poznavao ranije, još otkad je radio kao vozač na Viennalu. Kroz filmsko iskustvo provlači se na voajerski način filozofija i daruje nam se ujedno mogućnost da i sami postanemo putnici te krenemo u vlastitu potragu i njezinu interpretaciju. Otvorena komunikativnost koju ostvaruje London dodatan je razlog zbog kojeg ne treba nikako propustiti pogledati ovaj film.

  NAŠA ZEMLJA

  

  Prikazan u kategoriji posebnih projekcija, ovaj politički dokumentarac se ozbiljno uklapa u tematski okvir ovogodišnjeg festivala i nažalost ne zastarijeva problematikom koju iznosi pred gledatelja. U režiji Lucrecia Martela prikazana je surova moć kapitala i njegov beskonačni niz malverzacija.

  Dokumentarni film vrijedan pozornosti, polagano uvodi u radnju, dobivajući sve kompleksniji obujam između pojedinca i zajednice, razbijajući uzroke i posljedice društva kroz vremenski okvir. Tvorci su koristili mnoge dokumentarne tehnike, od kojih su ipak najupečatljivije stare fotografije, snimke sa suđenja i panoramski pogledi područja koja teško da ćemo imati prilike vidjeti. Za scenarij su zaslužni Lucrecia Martel i María Alché, fotografiju Ernesto de Carvalho i Federico Lastra, dok su na stvarno  upečatljivoj montaži, koja filmu daje među ostalim posebno pulsirani ritam, radili Jerónimo Pérez Rioja i Miguel Schverdifinger.

  2009. poduzetnik Dario Amín uz dvojcu suradnika upustio se u izgradnju rudnika, te izbacivanje članova indijanske zajednice Chuschagasta sa zemlje koju nastanjuju na sjeveru Argentine od pamtivijeka. Javier Chocobara, starješina zajednice, s još par članova bdio je nad zemljom kada se pojavio Dario Amín koji je bio naoružan, zajedno sa svojim suradnicima, od kojih je jedan bivši policajac i voditelj privatnih jedinica. Javier im se približio fotoaparatom u pokušaju da dokumentira njihov dolazak i bio je brutalno ustrijeljen. Sve to je snimila jedna video kamera jednog od članova zajednice. Nakon brojnih prosvjeda, devet godina kasnije počinje suđenje napadačima.

  Lucrecia Martel je etablirana argentinska redateljica s velikim iskustvom, čiji su filmovi redovito prikazivani na međunarodnim filmskim festivalima. Naša zemlja je snimljena s umjerenim odmakom, ali zbog načina na koji je ispričala priču u konačnici pred prikazanom nepravdom i ugnjetavanjem ne izostavlja emotivnu reakciju. Proces suđenja je u jezgri dokumentarnog filma, ali oko njega su pažljivo ispredene niti koje neupućenomu ukazuju na njegov odjek. Portretirajući starije članove zajednice i oslanjajući se njihove očuvane fotografije, dobivamo uvid u njihov život koji se uslijed kolonizacije mijenjao i suočavao s nevjerojatnim izazovima. Iako su autohtoni narod koji je oduvijek živio na tom području uslijed svih povijesnih prilika i previranja, suočeni su s potrebom dokazati da je njihova zemlja njihova zemlja. Taj bolni paradoks iskrsava iz njihove perspektive miroljubivih ljudi koji su se pokušavali uklopiti i u drugačije društvo i običaje od njihovih, a praktički ih je doveo do zaborava njihova autentična jezika i načina života. Ostali su im običaji i zemlja, te njihovo zajedništvo. Kroz ovo suđenje su nanovo preispitivali prošlost, sadašnjost i budućnost zajednice i vlastiti identitet, te smjer u kojem žele krenuti. Odluka sudskog procesa bila je važna, jer se nije doticala čina užasnog ubojstva nego i pitanja pravednosti kao takve. Fantastično su prikazani kontrasti kroz dokumentarac, kao i horor koji u konačnici donosi pohlepa divljeg kapitala kojemu ljudski život nema vrijednost kao niti bilo što ljudsko. Agresivno raspolaganje resursima i eksploatacija koja unosi neravnotežu, zanimljivo, nikad nije bila problem primitivnih naroda ili autohtonog stanovništva. Sve to je nažalost umjetno proizveden problem uvećan algoritmima s kojima se niti današnja civilizacija ne zna nositi, ali i dalje bahato želi zadržati monopol dominacije, zbog čega je ovo djelo egzemplarno, inteligentno oblikovano i goruće osmišljeno na mikro i makro razini, te podiže svijest u pravom smjeru.

  Martel ovim uratkom koristi ultimativnu moć jednog filmaša i angažirani rad, kako bi one koji su tijekom povijesti bili potlačeni, one koji su željeli učiniti nevidljivima i bez glasa, predstavila vraćajući im vidljivost i glas.

  Dva zanimljiva filma su prikazana u igranoj kategoriji, Kronometar i Dva godišnja doba, dvoje stranaca. Potpuno su različiti, međutim zajedničko im je što bez puno buke, vrlo prirodno iznose svoje intrigantne fabule. Velika im je manjkavost predvidljivost i pomalo osjećaj nedovoljne izbrušenosti. U oba su filma prisutne izvrsne ideje i dobar koncept, čija potentnost nije iskorištena nažalost do kraja.

  Ovogodišnji Subversive je programski bio stimulativan, a otpor zanimljivo predstavljen kroz prizmu moguće afirmativnosti koja je svjesna nesavršenog i alarmantnog stanja stvari, te socijalnih i političkih problema, ali im se pokušava suprotstaviti kroz misao, snove i nadu. Zastupljene redatelje ne obilježava samo profilirani autorski izričaj, nego i hrabrost prilikom odabira i smjera njihovoga stvaralačkog rada. Kulturni život Zagreba, zahvaljujući Subversivu, ponovno je postao živahno mjesto promišljanja, susreta i sedme umjetnosti.

  Pročitajte prethodni nastavak...

  © Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 4. lipnja 2026.

Piše:

Josipa
Marenić